Suze na svadbi

Soba se polahko puni ženama. Svaka se selami sa mnom i dovi za bereket. “Allah te blagoslovio i svaku ti blagodat dao! Allah vas sjedinio u dobru!” Svaka dovi za blagoslov i dobro potomstvo. Nakon nekoliko minuta ostajem sama prizivajuci daleku prošlost. Suza neprimjetno skliznu iz moga oka…

Sjetih se majke kako moli Allaha, dž.š., da mi da dobrog muža. Kao u snu vratih se unatrag prelazeci u mislima duge godine.Jutro tog dana. Gdje mi je majka? Gdje je otišla? Iako imam samo pet godina, moj glas je odjeknuo u sobi. Ponovih pitanje: gdje mi je majka? Odgovaraju mi samo moje suze. Neko dodade slabim glasom, isprekidanim placem: “U džennetu je ako Bog da.”…

Toga dana nisam znala ko jace place. Moj trogodišnji brat, ljudi oko nas ili ja. Uhvatih brata za ruku i krenuh u potragu za majkom. Naše male nožice se zacas zamoriše od trcanja tamo-amo. Popeli smo se na sprat. Otvorili vrata svih soba. Razgledali kuhinju. Uprkos našem trudu, ne nadosmo je. Tada se uvjerih da majka nije u kuci, pa zagrlih brata i zaplakah. Gdje je nestala?

Napokon se sjetih sva radosna. Preostalo je jedno mjesto na kojem je nismo tražili. Staro drvo. Oduvijek je voljela da sjedi u njegovoj sjenci. Potrcasmo niz stepenice. Brat pade nemocan da me stigne. Medutim, na kraju ugledasmo samo drvo. Uzalud smo gledali u široku krošnju i prostor koji je zahvatio njen ugodan hlad. Majke nema.

Odjednom zacuh dozivanje muškaraca. Ubrzo prodoše ispred nas noseci nešto na ramenima. Brat me upita šta to nose. Odgovorih mu, sa djecijom bezazlenošcu: “Ovo je nešto teško jer svi zajedno ucestvuju u nošenju. “Ne znadoh tog trenutka da je to, ustvari, moja majka. A da sam znala, uhvatila bih se za nju i ne bih je pustila da ode.

Muškarci nestaše. Glasovi utihnuše i zavlada tišina. Brat i ja sjedosmo igrajuci se na zemlji, u hladu drveta, kao onda kada je naša majka bila tu, u blizini. Ovo je bio prvi puta da smo izašli u bašcu bez obuce, a da nas niko nije opominjao. Igrali smo se u tišini sve dok ne dode jedna od mojih rodica i ne uvede nas unutra.

Osvanu i novi dan. Ponovismo našu jucerašnju potragu zavirujuci na svako mjesto. Sva iznemogla rekoh bratu koji je plakao: “Vratice se ona, vratice se!” Moja stara nana dotrca privucena našim placem. Zagrli me i osjetih njenu suzu na mojoj kosi.

Još uvijek se sjecam onoga dana kad smo posjetili majku u bolnici. Otac me donio do njena kreveta govoreci: “Došla je Aiša.” Zagrlila me i poljubila, kao i moga brata. Suze su joj lile niz lice dok je stiskala moje rucice. Ljubila ih je tako snažno da mi je to i danas u sjecanju. Posljednje rijeci koje sam cula od nje su bile: “Ostavljam vas Allahu koji ne iznavjerava ono što Mu se povjeri.” Zatim žestoko zaplaka pokrivajuci lice. Izadosmo iz njene sobe uplakani.

Prode pet godina od tada. Toga dana vratih se sa bratom kuci nakon posjete našoj nani. Sjedila je nepoznata žena u kuci moga oca. On rece: “Ovo je Esma. Poselamite se s njom.” Nije mi bila majka, ali je bila zaista divna supruga mome ocu. Brinula se o našem dobrom odgoju. Pratila je moju nastavu s pažnjom. Davala je meni i mome bratu sve što smo htjeli, pa cak i više. Veoma cesto bismo je našim postupcima znali naljutiti, ali ona je bila strpljiva i razumna žena. Nijedan minut svoga života nije protracila beskorisno. Njen jezik je stalno bio vlažan od spominjanja Allaha, dž.š. Sabrala je kod sebe vjeru i lijepo ponašanje, i uspjela popuniti veliku prazninu u našem životu.

Kada sam je poslije upitala: “Gdje je ono nasilje i loši postupci kojima se odlikuju supruge ostalih oceva prema svojoj djeci”, ona mi odgovori: “Ja se bojim Allaha, dž.š., i ocekujem nagradu od Njega za svako svoje djelo. Vi ste meni povjeren emanet. Ne cudi se! Cak i dok te cešljam, ocekujem nagradu za to. Aiša, koliko znaš Kur’ana napamet? Zar ja nemam nagradu za to? Zar nemam nagradu što se brinem o tvome dobrom odgoju? Sve ovo ja radim samo tražeci nagradu od Allaha, dž.š.”

Još je dodala: “Kao što svaki insan traži nagradu i sevap u ibadetima koje ucini, kao što su namaz i post, isto tako je treba tražiti u lijepom ophodenju, jer cu biti pitana za to.” Prekidoh je: “Ali mi te zamaramo i uznemiravamo!” Rece: “Aiša, svaki posao ima sa sobom odredenu poteškocu kao i nagradu. Džennet ima svoju cijenu. I sama znaš da post sa sobom nosi i tjelesni zamor. Isto tako i hadždž, a Allah, dž.š., kaže: “Ko uradi i trun dobra, vidjece ga, a ko uradi i trun zla, vidjece ga.” Ono što vidiš od grubosti drugih supruga, ne prolazi bez obracuna.” Rekoh joj: “U tvom lijepom ophodenju prema nama vidjela sam ispunjenje majcine dove. Zaista Allah ne zapostavi ono što Mu se povjeri.”

Odjednom se zacu kucanje. Ude supruga moga oca. Nazva selam i prouci dovu. Poljubih je u celo. Rece mi, a suza joj zaiskri u oku: “Nemoj zaboraviti da ocekuješ nagradu za svako svoje djelo.” Zatim doda uz osmijeh: “Naucila si napamet hadis Poslanika, s.a.v.s.: “Ako žena klanja pet namaza i posti ramazan i sacuva svoj polni organ, i bude pokorna mužu, bice joj receno: “Udi u Džennet na koja vrata poželiš.”

A sada je došlo vrijeme primjene.

Rekoh u sebi: “Nije moj babo pogriješio kada se oženio ovom dobrom ženom. Nije moj babo pogriješio kada se oženio ženom koja se boji Allaha.