Sva hvala i zahvala pripada Allahu

Niko se ne okoristi od Allahove dobrote, vjere i znanja osim osoba koja poznaje sebe i ne prelazi preko svoje procjene i ne govori ovo je od mene već je ubjeđena da je sve od Allaha. Takva osoba zna da je On stvarni darivalac svih stvari bez uzroka od roba i bez da to rob u stvarnosti i zaslužuje. Iz tog razloga Allahova dobrota čini čovjeka duboko skromnim i on ne vidi nikakva dobra u sebi ili od sebe i on zna da sve što je dobro dolazi od Allaha. Tako ga Allahova dobrota čini skromnim i duboko utiče na njega čak i ako to on javno ne ispoljava.

Stoga kada god Allah iznova spusti dobrotu na njega on biva više i više skromnij, duboko pogođen, predaniji, sa više ljubavi i straha prema Allahu i polaže nadu u Njega. I ovo je posljedica dvije vrste plemenitog znanja:

Njegovo znanje o svom Gospodaru, Njegovoj savršenosti, Njegovoj dobroti, Njegovom bogatstvu, Njegovoj velikodušnosti, Njegovoj blagonaklonosti, Njegovoj milosti i da je sve dobro u Njegovim rukama. Ovo je Njegovo kraljevstvo i On ga daje kome On želi i sprječava koga želi. Sva hvala i zahvala pripada Njemu i to je najsavršenija pohvala. Nakon toga dolazi robovo vlastito znanje o sebi, uviđajući svoje granice, svoju pravednu procjenu, svoje nedostatke, svoju nepravdu, svoje neznanje i da nema nikakvog dobra u pogledu njega, niti u njemu niti od njega i da ako bi bio prepušten samom sebi on bi se zasigurno uništio i bio bi u stanju ruševine. Na isti način, njegova svojstva bi ga vodila ka potpunom uništenju a njegov nefs je beznačajniji i defektniji od toga. I svako dobro koje ima je vezano za njegovo postojanje a ne za njegovu vlastitu naklonjenost ili djela.

Kada ove dvije vrste znanja postanu sastavi dio njegovih osobina a ne samo puke riječi onda bi on znao da sva hvala i zahvala pripada Allahu i da sve počasti i svako dobro pripadaju Njemu i da je On jedini koji zaslužuje hvalu i pohvalu a da je Allahov rob taj koji zaslužuje kuđenje i korenje.

Ko god ne uspjedne da stekne ovo znanje će biti nekonstantan u svojim riječima, djelima i stanju. On bi bio izgubljen i ne bi bio upućen ka pravom putu koji vodi Allahu. Tako kako bi slijedio pravi put Allahov rob mora poznavati obje vrste znanja teoretski i praktično. Sljedeća izjava to prikazuje: Svako ko poznaje sebe poznaje svog Gospodara jer osoba koja zna za sebe da je neznalica, nepravedan, nepotpun, siromašan i ponizan znat će da je njegov Gospodar potpuna suprotnost od ovoga. Tako će on spoznati svoju vrijednost i neće prelaziti preko svojih granica. On bi veličao svog Gospodara onako kako On zaslužuje. Njegova duboka ljubav, strah, nada, kajanje i povjerenje bi bili usmjereni ka njegovom Gospodaru. Allah će mu biti najdraži, Onaj od koga najviše strahuje i u koga se nada i ovo je doista istinska priroda robovanja.

Prenosi se da je jedan mudar čovjek napisao sljedeću izjavu na vratima svoje kuće: niko se neće okoristiti od naše mudrosti osim onaj koji poznaje sebe i ne prelazi preko svojih granica. Ko god je poput toga može ući inače bi bilo bolje da se vrati dok ne bude kvalifikovan.

Ibn Kajjim – Al Fewaid