U jednom hadisu, koji nam prenosi Ibn-Madže, Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je rekao: “Onaj ko se pokaje zbog grijeha – kao da grijeha nije ni imao.”
U izvornoj verziji ovog hadisa spominje se riječ “taib”, koja označava čovjeka koji se vratio i pokajao. Ona ustvari opisuje čovjeka koji je posrnuo i odmah se ispravio, uz pomoć tevbe (pokajanje), inabe (nestajanje u Allahu) i evbe (napuštanje svega osim Allaha). Riječ je o pojedincu koji je, shvativši svoje greške, utočište potražio u Allahu, dž.š., i, moleći za oprost, pohitao da se opere na česmama pokajanja.
Rečenicom koju je rekao naš Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, želi se reći da se pokajanje i traženje oprosta čine u nekom određenom kontinuitetu. Dakle, svaki put kada čovjek pogriješi i strovali se u provaliju grijeha, dužan je da odmah, bez ikakvog odlaganja, potrči prema česmama pokajanja.
Riječ “zenb”, koja se spominje u ovom hadisu i koja označava grijeh, ima isti korijen kao i riječ “zeneb”, koja označava rep. Ovo ukazuje na činjenicu da je grijeh suprotan ljudskoj prirodi i da mu je prikačen poput nekog repa. Iako je rep sasvim prirodna stvar za životinje koje ga nose, on definitivno nije namijenjen čovjeku. Svjestan da svaki put kada počini neki grijeh sebi nabaci rep, čovjek bi se trebao pokajati i što prije ga odstraniti sa sebe. U suprotnom, na postojeći rep nastavit će se neki drugi i vremenom će poprimiti oblik koji se ne da odstraniti. Ovdje je riječ o slučaju koji je spomenut u sljedećem poznatom hadisu: “Kada čovjek počini neki grijeh, na srcu mu se pojavi jedna crna tačka. Pokaje li se zbog toga, tačka će nestati. Međutim, ako se vrati tom grijehu, tačka će rasti i na kraju prekriti kompletno srce (Tirmizi).” Ista je stvar spomenuta i u kur’anskom ajetu: “Allah je zapečatio srca njihova…” (El-Bekare, 7)
Citirani hadis jasno ukazuje na to da onaj ko učini tevbu kao da nikada nije počinio taj grijeh. Velika je to blagodat. Ipak, ako pažljivo pogledate tekst hadisa, primijetit ćete da u njemu ne stoji konstrukcija “nije ga počinio”, već “kao da ga nije imao”. Dakle, vrata strahopoštovanja ostavljena su odškrinuta. U takvoj situaciji, čovjek ne može a da ne požali što je taj grijeh uopće počinio i što je dozvolio da se crna mrlja spusti na njegovo srce. Iako ćemo iskrenim pokajanjem i traženjem oprosta zaliječiti ranu nastalu činjenjem grijeha, ne postoji nikakva garancija da na tom mjestu neće ostati vidljiv ožiljak.
Naravno da je Svemogući Allah kadar da našu duhovnu, duševnu i srčanu građu koja je doživjela degeneraciju popravi i regenerira do savršenstva, ali mi jednostavno nemamo nikakvu garanciju da će to zaista tako i biti.
Dakako, uvijek je moguće da se čovjek iznenada nađe u naručju nekog grijeha. Njegove požude mogu ga poraziti, pa će, pod naletom strasti i zavisti, počiniti neki vrlo težak grijeh. Kada je grijeh tako težak i ozbiljan, pokajanje i traženje oprosta koji mu slijedi mora biti tako jako, iskreno i sveobuhvatno da je neizbježno osjetiti kako nam svaka riječ pokajanja razgaljuje dušu. Ukoliko pokajanje nije tako snažno i duboko, nelogično je očekivati da ono u potpunosti očisti svaki trag grijeha koji nam se urezao u duši.
Podijeli sa drugima i zaradi sevap:
Ukoliko pronađete gramatičku grešku, OZNAČITE TEKST i prijavite tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter kada je tekst označen.
