Allah je propisao ibadete zbog njihove koristi i odgojne uloge, kako bi nam bili poputbina na putu ka Njemu. Zato je rekao imam el-Bejdavi: ’Pomno iščitavanje vjerskih tekstova ukazuje na to da je Allah Uzvišeni propisao propise radi dobrobiti robova.’[1] Te mudrosti i ta uzvišena značenja se ne mogu dokučiti osim uz istraživanje i pomno iščitavanje šerijatskih tekstova, i to učenjaci nazivaju: razumijevanje intencija šerijata.

Sigurno je da kada se propisi vežu za njihove razloge i intencije – ljudi bivaju uvjereni u njih i to ima veliku ulogu u njihovom izvršavanju na način koji im i dolikuje. Mnogi ljudi izvršavaju ibadete bez njihove suštine, a možda je jedan od uzroka takvog stanja manjkavost njihovog znanja. Oni ih izvršavaju kao da se radi o običajima i tradiciji naslijeđenoj od predaka, ne osjećajući njihovu slast, i ne okorištavajući se od njih onako kako se to traži od njih. Zato je prikladno da kažem nešto o veličanstvenim intencijama i mudrostima posta.

Zato nam je veoma važno shvatiti tu božansku istinu, i spoznati da je od potpunosti robovanja Gospodaru svih stvorenja – da naši ibadeti budu iskreni radi Njega Uzvišenog, i u skladu sa Sunnetom najbolje poslanika, Muhammeda ibn Abdullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem Naši ibadeti nam trebaju pomoći u povećavanju imana, moraju imati uticaj na duše i (djela) tijela, jer u suprotnom neće biti ibadeti već adeti. U tom slučaju, musliman se treba bojati da ne bude poput munafika, koji klanjaju i hadždž obavljaju bez da im se ikakva dobra djela za to pišu. Naprotiv, pišu im se grijesi i loša djela, a sve to zato što ti ibadeti nisu prodrli u nutrinu njihovih srca, što ih je dovelo u stanje da budu: ’Gluhi, nijemi i slijepi, nikako da se osvijeste.’[4]

Također, s obzirom da smo Allahovi robovi, obaveza nam je da se pokorimo šerijatskim tekstovima, bilo da dokučimo njihovu mudrost ili ne, i moramo biti svjesni da su ti ibadeti počast nama i da se njima uzdižu naši stepeni kod Allaha. Štaviše, u potpunost naše slobode spada naše robovanje Allahu Uzvišenom.“[5]

Zatim kaže: „Stoga, znamo da nam je post propisan radi uzvišenih ciljeva i veličanstvnih mudrosti, o čemu Ibnul-Kajjim kaže: ’Ono što želimo reći je da je Allah propisao post Svojim robovima iz milosti i dobročinstva prema njima, zbog koristi posta koje svjedoče zdravi umovi i čista ljudska priroda, i učinio ga je njihovim štitom…’[6]

Ibn Redžeb el-Hanbeli kaže: ’Od znakova imana jeste da vjernik mrzi ono što inače odgovara njegovoj duši, zato što zna da Allah to mrzi.’[7] Ovo je jedna od najvećih mudrosti posta, vježbanje duše da se boji Allaha i da vrši obračun svojih manjkavosti. Doista, istinu je rekao Uzvišeni Allaha riječima: Da biste bili bogobojazni, jer je post jedan od najboljih ibadeta za vježbanje duše na bogobojaznost, i jedno od najboljih djela pokornosti koje čovjeka čini pokornim Allahu, posvećenim Njemu, onim ko se bori protiv prohtjeva svoje duše i vrši stalni samoobračun. Sve to za posljedicu ima bogobojaznost, kao što kaže Mejmun ibn Mihran: ’Čovjek neće biti od bogobojaznih sve dok ne bude vršio samoobračun preciznije nego što ortaci obračunavaju jedan drugoga; sve dok ne bude znao porijeklo svoje hrane, svog pića i svoje odjeće.’[8] Tako će se čovjek uspinjati na ljestvicama robovanja Allahu i stepenima odličnosti, jer je istinski sačuvao ovaj emanet.

Nekada se čovjek osami i kod sebe ima nešto hrane, te se njegov apetit pojača i potreba za jelom pokrene, ali on to sputa snagom bogobojaznosti i zauzda uzdama svijesti o Allahovom nadzoru, i zato je post tajna između čovjeka i Gospodara. Ibadet posta je ibadet čovjekove nutrine, zbog čega je Uzvišeni Allah rekao u hadisi kudsiju: ’Svako djelo pripada čovjeu osim posta. On pripada meni i ja posebno nagrađujem za njega, jer je ostavio strast, hranu i piće radi Mene.’[9] Ovo ostavljanje koje biva isključivo radi Allaha predstavlja naš put ka Džennetu i brisanje grijeha. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: ’Ko bude postio ramazan vjerujući i očekujući nagradu od Allaha, bit će mu oprošteni svi grijesi.’[10] Riječi: ’vjerujući’, znače vjerujući u njegovu obaveznost, a riječi: ’očekujući nagradu’, znače: imajući svijest o tome da će dobiti nagradu od svog Gospodara.[11]

Dovoljno je to što vjernik kroz svoj post osjeća da je istinski rob Allahu, a doista je potpunost slobode srazmerna potpunosti robovanja Allahu. Čovjek ne jede osim kada počne vrijeme koje je Allah odredio za iftar, i ne počinje sa postom osim u vrijeme koje je Allah odredio za post, što predstavlja potpuno robovanje Allahu i izvršavanje čovjekovog emaneta prema Gospodaru. Zato je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: ’Post je emanet, i neka svako od vas čuva svoj emanet.’[12] Činjenica je da ima muslimana koji su nemarni u čuvanju ovog emaneta kojeg im je Allah povjerio, a primjer toga je slučaj kada su Englezi više puta iskušavali radnike muslimane, navodeći ih da se iftare time što bi nepostačima davali višestruke plate nego postačima, da bi nakon ramazana postupili suprotno, pa su postačima davali višestruke plate, a nepostačima ih umanjili ili bi ih otjerali, naglašavajući im da su oni izdajnici jer su iznevjerili svoju vjeru.[13]

Poenta je da musliman treba udružiti svoj post sa bogobojaznošću, [14] javno i tajno, i da njegov post bude u skladu sa Sunnetom. Zato, ko bude postio više nego što je propisao Mudri Zakonodavac, poput onog ko posti od sabaha do jacije, takav ne praktikuje post koji vodi bogobojaznosti; ili ko se nakon posta iftari duhanom, alkoholom i drugim prljavim stvarima, takav se ne ubraja u one kojima je post povećao bogobojaznost i svijest o Allahovom nadzoru, iako je i takav bolji nego onaj ko uopšte ne posti.“[15]