Svjetlo na kraju tunela (Priče naših posjetitelja)

Ovo je priča o jednoj ženi čije je djetinjstvo bilo ispunjeno brojnim traumama. Zovem se M. T., rođena sam u Bugojnu gdje sam do svoje dvadesete godine živjela sa majkom, ocem i dva brata. Moji roditelji nikada nisu živjeli skladno i lijepo te, pored siromaštva koje me pratilo cijelo djetinjstvo, morali smo trpjeti konstantne i za djecu jako uznemirujuće svađe, ružne riječi. Otac je majku varao te sam često bila svjedok psihičkog, ali i fizičkog maltretiranja majke, što na meni ostavilo velike ožiljke. Svaki dan bio je napet, a noć puna neizvjesnosti jer je otac dolazio kasno u noć, a majka od njega tražila objašnjenje gdje je i s kim bio, a onda bi uslijedile svađe do jutarnjih sati…

Sjećam se da sam ležala preplašena ispod pokrivača i osluškivala svaku riječ i svaki pokret svojih roditelja i molila Allaha da svane, a onda dođe sljedeća noć, i opet sve iznova. Roditelji se nisu brinuli za nas i naš odgoj kao ni za bilo šta drugo, bili smo zanemareni kako fizički tako i psihički. Našem ocu bile su najbitnije druge žene, a majka je često odlazila od nas, što mi je najteže padalo od svega. Tako je prolazilo moje djetinjstvo, završila sam srednju školu i upisala fakultet. U gradu u kojem sam studirala upoznala sam jednog divnog mladića koji je bio mnogo dobar i uljudan prema meni. Ubrzo smo se vjenčali, a ja sam prekinula studiranje. Živjeli smo kod muževih roditelja, a nakon dvije godine braka dobili smo i prvo dijete, našeg prekrasnog sina. Svekar i svekrva su se uvijek lijepo odnosili prema meni, a ja se ne mogu pohvaliti da sam i ja isto tako prema njima.

Kako je vrijeme prolazilo, postajala sam sve nervoznija, sve mi je smetalo, svađala sam se sa svima, iskaljivala bijes i frustracije na mužu i djetetu. Muž me jako puno volio i jako mu je teško padalo moje ružno ponasanje. Često sam izlazila sa prijateljicama u noćni provod, oskudno odjevena, a muž je ostajao u kući sa djetetom. U međuvremenu, kako je sin odrastao, često smo posjećivali gradski park gdje je dolazilo još mnogo djece s kojima se sin mogao igrati. Jednoga dana u tom istom parku upoznala sam jednu kršćanku koja je imala sina nekoliko dana mlađeg od mog sina, počele smo pričati, družiti se i izlaziti zajedno u park sa djecom. U početku mi je bilo jako naporno i dosadno družiti se s tom kršćankom jer ona nije ni pušila, ni konzumirala alkohol, ni psovala, a ja jesam. Ponašala se lijepo i odmjereno, pazila je šta priča i nikada nikoga nije gibetila. Bila je vesela i pozitivna osoba, jedan iskreni prijatelj na kojeg sam se uvijek mogla osloniti kada mi je trebala pomoć.

Došla je iz Zagreba u Bosnu da studira, živjela je kod svoje tetke sve dok nije završila fakultet. Znala sam da nešto nije uredu sa njenim bračnim životom dok je došla sama sa djetetom u drugi grad da živi, ali ništa nisam htjela da je ispitujem. Kako je vrijeme odmicalo, sve smo se više zbližavale, pa mi je napokon priznala šta nije uredu sa njenim brakom. Rekla mi je da je napustila muža koji je ženskaroš i alkoholičar te da on nema nikakvu želju za porodičnim životom, ali da će još neko vrijeme pričekati sa razvodom, ako ništa bar dok ne završi fakultet. Vjerujući čvrsto u Boga da će On sve kockice posložiti baš kako treba i u pravo vrijeme, posvetila se ispravnom odgoju djeteta i fakultetu. Gledajući svoju prijateljicu, i ja sam počela da mijenjam svoje ponašanje, nabolje. Jako mi se sviđalo kako se ponaša moja prijateljica kršćanka, prestala sam da pušim i pijem, da psujem dok pričam kao i da gibetim. Moja prijateljica uvijek me savjetovala da se trebam najljepše ophoditi sa svojim ukućanima i uvijek me na dobro navraćala.

Počela sam sve više da učim o svojoj vjeri kao i da prakticiram namaz i post. Prestala sam da se oskudno odijevam jer mi je počeo da smeta način na koji muškarci gledaju razgolićene žene, ali sam također željela i da budem uzor svojoj djeci da i oni sebi za suprugu dovedu pokrivenu ženu. Muž je također počeo da klanja ugledavši se na mene, ali kada sam mu saopćila da bih voljela da se pokrijem, nije bio oduševljen. Jedino sam imala podršku od svoje prijateljice kršćanke koja mi je rekla da je Allah prioritet kao i sve naredbe koje dolaze od Njega. Mnogo mi je značila njena podrška te sam jednog dana odlučno stavila svoju krunu, elhamdulillah, evo već četiri godine sam pokrivena. Sjećam se da nikada u životu nisam bila sretnija nego tog dana, osjećala sam kao da ću poletjeti od sreće. Osjećala sam se kao neko malo dijete koje je konačno dobilo svoju najdražu igračku nakon što je dugo na nju čekalo. Saopćila sam svima da sam se pokrila, muž i dalje nije bio oduševljen, ali, elhamdulillah, nakon nekog vremena to je prihvatio.

Roditelji su mi rekli da se glupiram i da sa mahramom na glavi nisam nigdje dobrodošla. Svejedno, negativni komentari nisu me pokolebali i obeshrabrili, nego sam još snažnije i odlučnije ustrajala u svojoj borbi za svoju sreću na dunjaluku i, inšallah, na ahiretu. Moj hidžab i jeste moja sreća kao i spoznaja ko je moj Gospodar. Biti pokrivena istinska je sloboda za ženu i kormilo koje upravlja mojim životnim brodom. Mahrama je svakodnevni podsjetnik kako se trebam ponašati, šta sam i ko sam, te svakodnevo više puta podsjeća me na mog Gospodara. Moj život se u potpunosti promijenio, sada sam smirena, vesela i pozitivna osoba koja je shvatila svrhu postojanja na dunjaluku.

Moja prijateljica preselila se u Zagreb, a moj muž i ja smo, elhamdulillah, dobili drugog sina. Zapravo, ona nije samo moja prijateljica nego i svjetlo na kraju tunela, neko koga je Allah poslao da me izbavi, svojim pozitivnim primjerom, iz duševnog ponora u koji sam srljala. Ona nije moja sestra u vjeri, ali jeste moja sestra u svemu drugom, sestra koju nikad nisam imala. Završila je fakultet, dobila svoju diplomu u ruke kao i posao u Zagrebu, a posebo joj se divim što je svih ovih godina, iako sama i bez pomoći muža, jako lijepo odgojila svoje dijete. Pozitivnim primjerom utjecala je na mene te, inšallah, uskoro i ja planiram da upišem fakultet i samim tim nastavim izgradnju svoje ličnosti. Molim Allaha dragog da nas sve uputi na pravi put, da nam podari hajr i dobro na oba svijeta te da nas sačuva Vatre! Amin!

Sestra M. T.

Pošaljite nam i vi vašu priču na adresu: Prilozi_posjetitelja@mail.com