Tamburaški mezheb i tufahijska akida

Najposjećeniji vjerski događaji su u stvari vašari neartikulisanog hedonizma pod plaštom duhovnosti. Tu imamo takozvana lokalna hodočašća, razne proslave i otvore džamija gdje se svi prejedamo, slikamo, trgujemo, kupujemo suvenire i slično. Dosta džamija nakon bombastičnog otvaranja ostaju prazne većinu vremena i osim ljudi vezanih poslom za njih, malo koga zanimaju. Bitniji je luster od 20 000 KM, tepisi iz Stambola, visoka munara i mermer od posjećenosti, namaza i opravdanosti tolikih ulaganja…

Svaka društvena pojava ima svoju suštinu i formu. Ove dvije komponente jedne te iste stvari su u simbiozi i one su kao dva utega na vagi koja su u ravnoteži. Kad jedna preovladava druga neminovno propada i one ne mogu funkcionisati ispravno osim u balansu. Takav je i islam koji takođe posjeduje svoju formu i svoju suštinu koje jedna bez druge ne mogu, a pretjerano potenciranje jednog neminovno vodi zapostavljanju drugog. U svijetu je primjetan trend opće devalvacije autentičnih islamskih vrijednosti i vašarizacije njegove pojavnosti. Ta pojava ni nas u Bosni i Hercegovini nije zaobišla.

Mi patimo od bolesti pridavanja prevelikog značaja formi čime zapostavljamo suštinu. Nama je u islamu najvažnija teatralnost, glamur, ceremonija i što veći zvučnici. Naš islam često boluje od toga. On postaje ljuštura izvana sjajna i privlačna, ali u unutrašnjosti sve praznija. Uz to kao posljedica uvijek ide i kompromis na račun vjerske autentičnosti i rastezanje šerijatskih normi poput žvakaće gume da bi se u njih strpalo sve navedeno.

Nauštrb pravih vrijednosti, suštinskog rada i izgradnje pojedinca, džemata i institucija, akcenat je na promocijama, manifestacijama, vatrometima, koncertima, godišnjicama i teatralnim govorima punim metafora i demagogije. Bitne su brojke, količina, veličina i blještavilo kroz koje doživljavamo trijumf svoje vjere i duhovnosti. Argument da je to način približavanja masama više se ne može uvažiti, jer sada su mase počele vjeru tako i doživljavati, kao neobaveznu ceremoniju i priliku da se opuste, razonode ili riješe djece na nekoliko sati. Nama su najvažnija masovna okupljanja jer tu se kao pojedinci ne vidimo i ne moramo pokazivati nikakvu individualnu inicijativu.

Najposjećeniji vjerski događaji su u stvari vašari neartikulisanog hedonizma pod plaštom duhovnosti. Tu imamo takozvana lokalna hodočašća, razne proslave i otvore džamija gdje se svi prejedamo, slikamo, trgujemo, kupujemo suvenire i slično. Dosta džamija nakon bombastičnog otvaranja ostaju prazne većinu vremena i osim ljudi vezanih poslom za njih, malo koga zanimaju. Bitniji je luster od 20 000 KM, tepisi iz Stambola, visoka munara i mermer od posjećenosti, namaza i opravdanosti tolikih ulaganja. Nisu džamije sporne, da se razumijemo. Nijedna džamija ne može biti suvišna, ali od same građevine i betona važniji je njen život i svrha kojoj će služiti, a tu postoji očita neravnoteža u ulaganju i shvatanju prioriteta. Uveli smo sebi po uzoru na komšije i „muslimansku novu godinu” koja nikad prije u historiji islama nije bila praznik. Imamo i masovnu pojavu degradiranja i estradizacije vjere kroz kvaziduhovnu muziku, horove i ilahije u koje se natrpalo sve što se našlo pri ruci.

Vidljivo je to i u vjerskim obredima. Bitnija nam je bajramska baklava od ramazana, spremanje megalomanskog iftara od posta, a bajramsko sijelo od jacija namaza. Naše teravije su također odličan primjer ovog fenomena. Nastojanje da se ispuni forma i kvantitet daju grotesknu sliku u velikom broju džamija. U nekima je i sam namaz na ivici ispravnosti jer u utrci da se što prije završi je vidljivo da se temeljne radnje uopće ne upotpunjuju.

Tu su i glamurozne dženaze sa petnaest hodža, besmisleni običaji i ceremonije, sijela, ručkovi i pustošenje porodične kase preminulog zbog primitivnog takmičenja za prestižom. Morbidna želja za dokazivanjem napravila je od događaja koji u skrušenosti treba služiti kao pouka i podsjećanje na ahiret priliku za kulinarski maraton, ćaskanje sa poznanicima i ubiranje debele dnevnice prekovremeno. Imamo i kubike betona na kaburovima koji onome ispod trebaju nadoknaditi od najbližih ono što nije dobio na dunjaluku, a graditeljima umiriti savjest.

I učenje Kur’ana nam se često pretvori u estradu. Iako ne znamo gotovo ništa o kuranskim naukama, tu smo uvijek da, kao na euroviziji, komentarišemo dobre i loše učače i njihove vokalne sposobnosti. Patetično se divimo njihovim tenorima i vokalnim egzibicijama na nekoj manifestaciji kao u operi. Bolna je realnost da bi oni mogli zaučiti i uputstvo za održavanje veš-mašine na arapskom, a neki razliku ne bi ni primjetili.

Postoje opet i oni muslimani koji boluju od druge vrste formalizma, pa svoj vjerski identitet pokušavaju poistovjetiti sa propisima vezanim za vanjštinu poput odjeće, brade i slično zanemarujući druge mnogo bitnije stvari. Redukcionistički i anahron pristup tumačenju vjere ovakvih grupa vodi ih u totalnu društvenu alijenaciju. Na ovaj način čine medvjeđu uslugu islamu i muslimanima.

Sličan je i medijski tretman islama. Opća površnost i banalizacija koja očito malo kome smeta. Guranje islama u zajednički kontekst sa susjednim nam religijama dovodi do jedne rudimentirane i distorzične percepcije vjere kao nečega nerealnog i nekompatibilnog sa današnjicom. Tu se u prvi plan umjesto autentičnih islamskih vrijednosti i praktičnih stvari guraju tradicija, kulinarstvo, filozofija i muzika koje se pokušavaju promovisati u vrhovne domete islama. Tako u većini prilika, pogotovo ramazanskim i bajramskim, na medijima u vjerskom programu gledamo recepte za tufahije, isprazno filozofiranje iz tekija, pjevanje nakićenih momaka i djevojaka kroz granje i cvijeće, neku romantiziranu historijsku emisiju sa potpuno irelevantnom tematikom i slično. Kičeraj i religijska estrada kojima se kao srž vjere zapravo predstavljaju praznici, običaji i plandovanje. Rijetke su prilike kada možemo pogledati nešto što vjerniku zaista može biti od koristi, oplemeniti njegovo znanje i dušu ili ga pak kvalitetno informisati.

Znamo da se bez medija i manifestacija ne može, ali kad one izađu iz okvira dobrog ukusa, izgube moralne, šerijatske i estetske smjernice i postanu same sebi svrha, onda je to već razlog za brigu. Vjera nije folklor i mi se moramo otimati tom nametanju percepcije vjere kao samo jedne ne toliko bitne komponente našeg kolektivnog nacionalnog identiteta. Postoje stvari koje se lakše realizuju kroz manifestacije i skupove, ali postoje i one koje su osnova i koje su isključivo usmjerene na pojedinca. Skupine nema bez kvalitetnog pojedinca,a njega treba izgrađivati i uvažavati, a ne posmatrati kao bezlični dio mase. Zbog toga kolektiv ne može uvijek imati primat nad individuom jer progres grupe se postiže jakim pojedincem. Kvantitet nikad ne može nadomjestiti manjak kvaliteta. Kao zajednica mi smo dosta pasivni po pitanju imidža vjere u široj javnosti i slabo reagujemo na pogrešna tumačenja i površne medijske interpretacije.

Mislim da trebamo biti svjesni ovih stvari, analizirati svoju okolinu i od sebe i svoje porodice krenuti sa balansiranjem i određivanjem prioriteta u vjerskom životu. Nisu ni ove pojave svugdje prisutne. Neke sredine su se uspjele poprilično sačuvati ove pošasti. Postoje i mnoge pozitivne stvari koje radimo kao pojedinci i kao zajednica, vrijedne svake hvale. Do nas je u budućnosti hoćemo li se potruditi da ih stavimo u prvi plan i naš islam učinimo onakvim kakav zaslužuje da bude. Izbalansiran.

Nermin Spahić (nasevijesti.com)