Tegoba nije poenta…

„. . . I treba znati da Allahovo zadovoljstvo i Njegova ljubav ne zavisi od mučenja sebe i prolaska kroz tegobe, tako da je nešto bolje samo zbog toga što je teže. To pretpostavljaju mnoge neznalice da je dobivena nagrada sukladna tegobama i teškoćama u svemu. Ne! Zapravo nagrada je u skladu sa koristnosti djela i koliko se kroz njega manifestuje pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku.

Dakle, što je korisnije djelo i što je pokorniji njegov činilac, ono je više vrijednije. Djela nisu vrijednija na osnovu njihove količine već su vrijednija obzirom na efekat koji imaju na srce.

Stoga kada je sestra Ukbe bin Amira učinila zavjet da će obaviti hadž bosa, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Doista Allahu nije potrebno da se tvoja sestra muči. Neka nastavi jašući“. Prenosi se da joj je naredio da žrtvuje životinju i takođe da je rekao da posti. Isto se odnosi na hadis Džuvejrije kada je činila tesbih koristeći kamenčiće prije podne a on je došao noću i zatekao je kako sjedi na istom mjestu pa joj je rekao: „Izgovorio sam četiri riječi tri puta koje bi prevagnule sve ono što si ti rekla danas. “

Poenta svega ovoga je da znamo da nam Allah nije naredio da uradimo nešto a da to nije nama od koristi, i da nam nije zabranio nešto a da to nije štetno za nas. Stoga Allah hvali dobra djela i podstiče na dobrotu i korist a kori loša djela i zlo.

Allah nam je zabranio prljave stvari zbog zla i štetnosti koju donose, a naredio nam je dobra djela zbog koristi koju imamo od njih. Može biti slučaj da ta djela ne mogu biti urađena izuzev uz određenu poteškoću, poput džihada, naređivanje dobra, zabranjivanje zla, traženje znanja itd. Dakle , sva se ova djela postiču kroz teškoću i čovjek biva za njih nagrađen zbog njihove krajnje koristi. Ovo kao kad je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem rekao Aiši kada je obavila umru od Ta’nima za vrijeme oprosnog hadža: ‘Tvoja nagrada je u skladu sa tvojim naporom’.

Kako god, ako korisnost djela ne prevagne teškoću koju zahtjeva, to je onda vrsta uništenja i štete, a Allah ne voli štetu.

Primjer ovoga je u dunjalučkim koristima. Ulaganje napora kako bi se postigao velik cilj ili odbio neprijatelj je pohvaljeno. A što se tiče onoga koji ulaže veliki napor kako bi napravio neznatnu količinu novca ili odbio veoma malo zlo, takav je poput osobe koja plati hiljadu dirhema u zamjenu za sto, ili onoga koji hoda čitav dan kako bi dobio obrok dok je mogao dobiti bolji obrok u samom gradu u kojem živi.

Dakle, uzakonjeni i preporučeni kurs djela leži u pravdi, izbalansiranosti i umjernosti – koji su najbolje i najugodnije stvari – baš kao štoje Firdeus istovremeno i najuzvišeniji dio Dženneta a i središnji (najbolji) njegov dio. Stoga ko god želi da ima to za svoje odredište, Allahovom dozvolom. . . “

(Ibn Tejmijje – Medžmu al-Fetava 25/126-127)