“Tradicionalni ekstremisti” – bosanska verzija ISIL-a

Počelo je sporadičnom “paljbom” po mladićima i djevojkama koji su se vraćali vjeri, raznim vrstama etiketiranja, vrijeđanja, klasificiranja i nazivanja pogrdnim imenima, poput “vehabije”, a nastavljalo se opisima: oni koji su pročitali jednu knjigu, oni što imaju upalu imana, plaćenici, duhovne pubertetlije, puritanci itd. Nažalost, bilo je i slučajeva kada su se ovakve riječi znale čuti i sa nekih minbera…

Ovakav način odnosa pojedinih “ahmedija” (ne)svjesno je utjecao na medije i široke mase te im trasirao put ka huškačkom i nasilničkom ponašanju prema određenoj skupini stanovnika BiH. Čovjek se više i ne može sjetiti uvreda, omalovažavanja, dobacivanja na ulici, izbacivanja iz kancelarije i drugih vrsta tortura koje je preživio samo zato što želi i nastoji da prakticira neke sunnete u pogledu čije legitimnosti među učenjacima svih ehli-sunnetskih mezheba ne postoji spor.

Mediji su vršili konstantan pritisak i kampanje protiv ove vrste ljudi, tako da su oni isplivali u prvi plan bosanskohercegovačkih problema. Kakav god bi se problem spomenuo, “vehabije” bi bile dio njega. Gdje god bi bilo kakvog nasilništva, prva reakcija bi bila da su to počinile “vehabije”. Gdje god bi se spomenulo oružje, uz to bi popratni izraz bio “vehabije”. I tako su se nizali događaji, jedan za drugim. Kome god bi naumpalo da se brani od nekoga, tvrdio bi da ga torturišu “vehabije”. Ako bi se neko mlad promijenio i vratio vjeri, bio bi “vehabija”.

Mase su naučene, a posebno mediji, da određenoj skupini ljudi mogu bilo šta da pripišu, bez posjedovanja ikakvog argumenta. Bilo gdje u regionu da neko, s malo ili više brade, napravi problem, za to je kriv i Meho na vrh Mehurića ili Željeznog Polja. Eto, tako je to bilo, a možemo reći, i ostalo.Mnogi su gradili karijere na slučaju “vehabija”. A često se u stvarnosti pokazalo da s mnogim od tih zbivanja baš te “vehabije” nemaju nikakve veze, poput slučaja Piljužići i dr.

U zadnje vrijeme aktuelan je slučaj napada na jednog imama, za što su opet optužbe izrečene na račun “bradonja”. Oglasila se i Zajednica i s pravom osudila napad. Mnoge državne institucije uključene su u istragu, ali još ništa, ama baš ništa, nije dokazano. Policija šuti, i ništa konkretno ne kazuje, iako se i iz njihovih zvaničnih izjava može zaključiti da su i oni krajnje zbunjeni “fantomskim napadima” čiji, navodni, počinitelj, i nakon tri napada, baš poput sjenke nestaje bez ikakvog traga. U nedostatku ikakvih konkretnih dokaza, šuti i Zajednica. Svi su šutjeli a i sada o tome šute, i kada je SIPA, prije tih navodnih napada, baš tog istog imama obilazila, zbog određenih, “ratnih uloga”.

Zajednica je, najvjerovatnije iz neznanja i neinformiranosti, šutjela i kada je kod tog istog imama, u njegovoj džamiji i uz njegovo odobrenje, Bilal Bosnić držao hutbe, isti onaj Bilal čiji su sljedbenici, navodno, izvršili napad. Niko ga nije pozvao na odgovornost ni zbog njegovog “pisarsko-zapisivačkog zanata”, po kojem je nadaleko čuven. Ni zbog njegovih vulgarnih postova koje je objavljivao na svom Facebook profilu u kojima je bezosjećano vrijeđao koga je stigao. Ni zbog njegovih kontroverznih hutbi u kojima je na desetine puta demantirao samoga sebe.

Ne pozivaju ga (barem ne javno) na odgovornost ni bosanske patriote zbog njegovog nedavnog šurovanja sa domaćim izdajnikom Mirsadom Kebom, kojem je, gle čuda!, (shodno Kebinom svjedočenju u emisiji FACE TV 17. januara 2015. godine) ispričao povjerljive informacije o fantomskom ISIL-ovom kampu na terenu Velike Kladuše, o kojem niko osim njih dvojice nema nikakvih informacija. Ali, kada treba biti dio hajke na spomenute “bradonje”, onda su svi dobro obaviješteni i niko ne šuti, nego se svi nešto oglašavaju, a kada shvate da su nekome učinili zulum – nepravdu, onda opet šute i ne traže halala.

Ono što sam želio spomenuti jeste taj, nazovimo ga, “tradicionalni ekstremizam”, koji sve više i jače zaživljava na našim prostorima. Već odavno se upozorava na govor mržnje koji se širi protiv “bradonja”, “vehabija” i “selefija”. Već je javna tajna da imamo poznata imena ljudi koji otvoreno pozivaju na linč i protjerivanje tih ljudi itd. Riječi koje izgovaraju i pišu takvi pojedinci dosta sliče ISIL-ovim metodama “rješavanja” problema, samo što ovi ovdje znaju da nisu u stanju da to sprovode u praksi.

Mnogo je dokaza koji upućuju na opasnost zuluma i ti dokazi se ne odnose samo na muslimane, nego na zulum prema bilo kojem čovjeku. U hadisi-kudsijju Uzvišeni Allah upozorio nas je da je nepravdu zabranio Sebi i da je zabranjuje i ljudima. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio nas je da se čuvamo dove onoga kome je učinjen zulum, jer između nje i Allaha nema zastora. Učenjaci su nas podučili pravilu: Na nepravdu nije dozvoljeno uzvratiti nepravdom! A za Sudnji dan rečeno je da je to dan kada neće koristiti imetak ni sinovi, pa neka pouku uzmu oni koji su razumom obdareni!

Muhamed Ikanović – minber.ba