Trenutak kad na život počneš gledati drugim očima

U tom periodu, drug kojeg je mislim pola grada poznavalo, s kojim sam puno vremena provodila kada sam se tek doselila ovdje, umire. Umire iznenada u 21. godini  života.  Nisam mogla sebi doći. Noć prije svratio je do nas da kaže da će sutra navratiti, da ide s djevojkom da izađe. Sutradan ga već nije bilo…

Od  djetinjstva sam rasla  u  “muslimanskoj” porodici, u porodici gdje se čeka da se ostari pa da se prihvati vjere, namaza i eventualno pokrije. Tako da je moj djed, Allah mu se smilovao, bio jedini koji je klanjao i postio. U porodici koja više polaže računa šta kaže Islamska zajednica, hodža, komšija, nego šta piše u Allahovoj Knjizi, tako da ne znam da li to mogu nazvati muslimanskom porodicom. Prvi koji se ispravno prihvatio vjere bio je moj daidžić, ali kako to inače kod nas biva, nažalost, on postaje crna ovca u porodici. Allah ga nagradio, pozivao je sve u vjeru, pričao o islamu, prepričavao hadise, ali tada to nije davalo rezultata. Mislim da sam bila jedina koja nije imala averziju prema tome, nije mi bilo ni drago kada pričaju ružno o njemu, ali se nisam prihvatila vjere.

Ubrzo nakon toga krenula sam u srednju školu. Društvo, alkohol, izlasci, oskudno odijevanje, o vjeri više nisam ni slušala. Upala sam u to neko društvo koje se “furalo” na to da je “kul” biti agnostik (svi smo bili različitih nacionalnosti), tako da sam i ja to prihvatila, da mi Uzvišeni Allah oprosti. Za četiri godine srednje škole, nije se puno promijenilo, išla sam istim putem, a tu negdje pred kraj mog školovanja, moj djed je preselio, te je tu nestalo i ono malo od vjere što sam imala, okupljanja za Bajram, iščekivanje iftara za ramazan, vraćanje djeda s džume petkom. Nekako je tu sve stalo. Ostajem sama s majkom, te odlučujem da upišem fakultet, što dalje od kuće. Majka kao majka, išla je i čistiti da bi mi obezbijedila sve što treba. Moj studij se sveo na izlaske i trošenje njenog teško zarađenog novca. Kući sam išla jednom u mjesec, dva. Od porodice sam se skroz udaljila, tako da ni s kim nisam imala kontakta. Majka se razboljela, a ja kao da to nisam ni doživljavala, sama se nosila sa karcinomom.

U velikom gradu, upoznala sam i veliko  društvo, a od toliko ljudi, ja sam uspjela upoznati one najgore: kockare, narkomane, klošare-besposličare. Vrijeme  sam provodila kao i oni, čineći haram i iskorištavanjem onih najbližih. Čovjek koji čini te stvari, Allah tako da, bude slijep. Ništa me nije zanimalo osim provoda. Ne razmišljaš ni o čemu, a pogotovo o tome da li ću preseliti kao nevjernik, bez namaza, čineći haram, nadrogirana. Tako su prošle dvije godine, majka se, hvala Allahu, izliječila, a u svemu tome nije uspjela primijetiti šta ja radim. Uspješno sam je lagala da studiram i da zbog toga nemam vremena, a moj studij, od njega baš ništa nije bilo, obnavljala sam i upisivala se samo kako bih mami donijela potvrdu da idem.

Upadala sam i u probleme sa policijom zbog stalnih sjedaljki kod mene, zbog ljudi koji su se bavili kriminalom, sve dok mami nisu počele stizati koverte na kućnu adresu. Pozivi na sud. Hvala Allahu završilo se uvjetnom kaznom, ali više nisam mogla lagati mamu. Promijenile su se mnoge stvari, malo sam se smirila, ali nisam prestala konzumirati stvari na koje sam već bila navučena. Tu upoznajem momka, koji je jedini imao pošten posao od svih koje sam poznavala. Poznavao je on i moje “društvo”, a i oni njega, ali se uvijek držao postrani. Počeli smo mnogo vremena provoditi zajedno, savjetovao me za fakultet, kako je pametnije da idem, a ne da trošim vrijeme bezveze. Kada me vidi u nekom lošem izdanju, upozori me kako to nije lijepo za žensko, kako je grijeh. Ispričala sam mu sve šta mi se dešavalo unazad nekoliko godina, te me nagovarao da popravim odnos sa svojom majkom. Nije bio u vjeri, a Allah dao, na dobro me pozivao. Od toliko ljudi nekako su njegove riječi doprle do mene, te nakon toliko vremena, prvi put sam osjetila stid, krivnju, strah. Dobro sam se isplakala.

Posjetila sam svoju majku te zaista popravila odnos sa njom. Obećala sam joj kako ću prestati sa svim. Naravno, nisam, trebalo je još dvije godine da bih prestala, ali sam imala nekog ko me podsjećao na dobro i zlo. Muke, bolove, psihičke probleme koje sam doživljavala, ne bih poželjela nikome, ali hvala Allahu, koji mi je olakšao. Ostala sam samo na tome da ponekad zapalim travu i to mi je kao bilo uredu. Počela sam i živjeti s tim  mladićem. Život nam se puno promijenio, ali ne i dovoljno. I dalje nismo imali namaz. Allah, dž. š., nam je u živote poslao jednog brata hafiza, Allah samo zna kako smo se uopće našli da pričamo s njim. Stalno nas je pozivao na namaz, na učenje, te obećavao da je to lijek za sve naše brige. Izbjegavali smo to uvijek s nekom pričom, kao hajd’ drugi put. Ali se u meni nešto probudilo. Počela sam lajkati stranice na FB-u koje imaju veze sa vjerom, počela čitati o vjeri, taj period je dugo trajao, oko godinu dana. Svom mladiću sam svakodnevno prepričavala šta pročitam, neki novi hadis ili priču. Nikada nije odbijao da sasluša.

U tom periodu, drug kojeg je mislim pola grada poznavalo, s kojim sam puno vremena provodila kada sam se tek doselila ovdje, umire. Umire iznenada u 21. godini  života.  Nisam mogla sebi doći. Noć prije svratio je do nas da kaže da će sutra navratiti, da ide s djevojkom da izađe. Sutradan ga već nije bilo. Otišli smo na dženazu oboje, tu srećemo i hafiza, koji nam je prišao i rekao da ne plačem. Sjećam se njegovih riječi: “Eto šta vam je život, sad te ima, sad te nema. Nemojte čekati da preselite bez namaza, nemojte dozvoliti da vam se desi da vam drugi klanjaju dženazu, a vi preselili bez namaza!” I sad se naježim od tih riječi. Taj dan smo proveli s njim, a  on nam je pričao o vjeri. Mnogo smo se više okrenuli čitanju i proučavanju, razmišljanju, puno smo vremena provodili sa hafizom, a društvo je samo otpalo. Kao da nikada nisu ni bili tu. Hafiz nam je predložio da se vjenčamo, dugo smo zajedno bili, svašta smo zajedno prošli, zašto živjeti u bludu? Uvijek smo se prisjećali smrti našeg prijatelja. Hafiz nas je vjenčao i, hvala Allahu, evo i tri godine poslije živimo zajedno.

Prihvatili smo se vjere oboje. Učvrstili namaz i upoznali braću i sestre po vjeri. Zbližili smo se s porodicom oboje. Stari život je samo ružno sjećanje, ali i put koji sam prošla da bih ušla u vjeru.  Uzvišeni Allah upućuje koga On hoće, kada On hoće. Hvala Allahu, koji nas je zajedno uputio i molim Allaha da nam učvrsti put i učini nas Svojim dobrim robovima. Puno je iskušenja, Allah iskušava Svoje robove, i bolešću i neimaštinom, ali uprkos tome u saburu i namazu doista je spas, a u Kur’anu lijek.  Elhamdulillah!

Tekst poslala sestra E. K.