Tri nove priče naših posjetitelja

Trnovitim putem do upute

Odrasla sam u porodici u kojoj se praktikovao islam. Moja majka cijeli život nosi hidžab. Roditelji su se trudili da me odgoje i upute na pravi put, ali nisam ih slušala. Išla sam u srednju školu, pušila sam cigarete, psovala, imala momka s kojim sam počinila blud. Nisam htjela da vjerujem u Allaha. Roditelji su mi saznali za sve te radnje i natjerali me da se udam. Udala sam se jako mlada, sa šesnaest godina i porodila sa sedamnaest. Bila sam depresivna, pokušala da počinim samoubistvo, lutala sam i lutala i sve dublje tonula. Mislila sam da nema izlaza. Međutim, kako sam odrasla u porodici gdje se islam praktikovao, a i moja je svekrva također klanjala, to me navelo na razmišljanje. Počela sam i ja pomalo da klanjam. Malo-pomalo, jedno vrijeme klanjam pa prestanem. Sve tako.

Odjednom sam se iznenada razboljela. Bila sam jako bolesna. Išla sam od doktora do doktora, ali dijagnoze nije bilo. Zatim sam počela lijek tražiti sa druge strane i rečeno mi je da sam oboljela od teškog sihra. Allah me iskušao. Tad sam odlučila da moram da promijenim svoj život. Počela sam redovno da obavljam namaz, da učim Kur’an. Nakon izvjesnog vremena stavila sam hidžab, pokajala se Allahu. Bila sam jako bolesna. Moja borba sa sihrom trajala je punih sedam godina. Vratila sam se Allahu, puno dovila. Allah me je čistio tim teškim iskušenjem. Sad sam ozdravila, hvala Allahu, nosim hidžab, učim Kur’an, obavljam namaz…

Sestra B. M.
______________________________________

Kad Allah Svom robu želi dobro…

Moja borba i danas traje, i neće stati dok Melek smrti ne dođe da ispuni svoj zadatak. Bila sam krhka djevojka, ophrvana grijesima sa svih strana: muzika, neislamsko oblačenje, zajedničko druženje djevojaka i muškaraca… sve ono što zabranjuje čista vjera. Nisam imala nikog da mi ukaže na Pravi put. Eh, da je bio neko pa da danas ne žalim. Niko u porodici nije obožavao Allaha onako kako to Njemu dolikuje, osim stare nene, koja je, i pored izgubljenih živaca i bez čvrstog oslanjanja na Allaha, ipak obavljala namaz.

I tako su godine prolazile. Godine koje više niko ne vrati. Ja sam rasla i pitala se zašto sam došla na ovaj svijet, i onda sam u jednom trenutku počela obavljati namaz, kad stignem, nekad ikindiju, nekad akšam ili jaciju. Allahu, kako je to bilo lijepo! Sada djevojčica od sedamnaest godina počinje shvatati da više nije mala, da ima obaveze, ali bez podrške roditelja, bez ikoga na ovom svijetu. O Allahu! Ali mi je neka snaga dolazila i nisam marila ni čim i ni za kim… Jer, imam Allaha, divan li je On zaštitnik… I tako ramazana 2006. godine prosvijetli me misao, kao da mi neko reče: “Uzmi mahramu i stavi na glavu i ne skidaj, u ime Allaha!” O Allahu… te riječi i sad mi odzvanjaju u glavi.

Hidžab je ukrasio moje tijelo, a u nepovrat su otišli minići, suknjice… Svi su me gledali i nisu mogli vjerovati, od roditelja do učenika… Iblis je pokušavao na više načina da me obori, da me uništi… Ali, Allahova odredba učinila je svoje. Školu sam završila, upoznala muža, rodila troje divne djece i sad moja Amina želi biti kao ja… Želi da bude muslimanka, jer, kaže, “musliman je pokoran Allahu”.

Sestra P.
_________________________

Svjetlo iz mekteba

Rođen sam u muslimanskoj porodici. Vjerski život bio je zastupljen među ukućanima, ali ja nisam bio svjestan toga, tako da već u mojoj ranoj mladosti počinju iskušenja, koja ne biraju ni dob ni vrijeme. Tad sam imao društvo koje nije poštovalo islam, ali bili su u mojoj blizini i tako utjecali na mene. Kao i uvijek, na početku bude zanimljivo istraživati nove stvari, dovoditi se u rizične situacije i približavati se grijehu. Sve je djelovalo normalno, kad se insan udalji od islama, onda ne osjeća da li je dobro ili loše ono što radi. Vremenom bi se osjetile posljedice onih pogreški koje se naprave i kasnije bi se malo strasti smirile, dok ne bi ponovo započeli sa nedozvoljenim stvarima i tako jedan period koji će ostati kao praznina koju treba ispuniti tevbom. Bilo je to vrijeme nespokoja i tame koja se nadvila nad mojim životom.

Međutim, život ima i drugu stranu.

Put koji je vodio do moje škole prolazio je pored našeg starog mekteba. Često, prolazeći tim putem, ugledao bih svjetla u mektebu i vjernike koji borave unutra. Tada sam počeo osjećati nešto posebno u svojoj duši, želju koja me privlačila tamo i strah od promjene koja bi se desila.   Bio je to najljepši ezan u mom životu, poziv na molitvu kada sam sjedio u bašti i čuo mujezina kako sa balkona tog mekteba uči ezan. Bio je akšamski vakat, nisam imao dovoljno ni vremena ni da se spremim, ali me nešto privlačilo tamo i otrčao sam, ne razmišljajući više o strahu i o tome šta će džematlije reći kad se pojavim. Stigao sam na namaz, jer su džematlije praktikovale kratku pauzu nakon akšamskog ezana da bi mogli mogli stići kad čuju ezan. Ušao sam i tiho se smjestio u mektebu, gledajući u jednu tačku na vezenom ćilimu, mogao sam osjetiti poglede džematlija koji su bili iznenađeni mojim dolaskom.

Hvala Allahu, od tog akšamskog vakta moj život kreće novom stazom, stazom koja vodi u spas.  Znao sam da je to Božija milost po svojim osjećajima… Promjena koja je došla napravila je od mene drugog čovjeka, tako da se sve izmijenilo u kratkom periodu. Shvatio sam šta donosi islam mojoj duši koja je sad potpuno predana pokornosti Uzvišenom Allahu.

Brat S. D.