Tri nove priče naših posjetitelja

Preko masona do islama

Kao srednjoškolac, bio sam mnogo privržen metal muzici do te mjere da sam imao i svoj bend sa kojim sam u jednom periodu svirao i uživao u tome. Stvari su počele da se mijenjaju nakon srednje škole kada sam shvatio da život nije samo sviranje u nekom podrumu i nastupanje ponekad misleći da se tako dobro provodi i uživa u životu. Vremenom moja želja i ambicija za muzikom počela je da iščezava, što mi je prouzrokovalo jedan vid razočarenja i pomalo depresije. Pokušavao sam se pronaći u drugim stvarima pa sam počeo da čitam razne knjige, između ostalog naišao sam na jednu knjigu koja govori o masonima i šta sve oni rade iza zastora.

To je djelovalo na mene tako da sam želio da izbjegnem takve ljude. Poslije sam saznao preko YouTube videa istražujući dalje o masonima da je to “đavolja sekta” i da čak sviranje instrumenata i muzike stvara zadovoljstvo “đavolu”. Bio sam zbunjen, počeo sam da gledam svoju gitaru sa prezirom, za što sam, da budem iskren, mislio da se neće nikada desiti. Odlučio sam da se posavjetujem sa svojim starim prijateljem, koji je u vjeri, i pozvao sam ga na kafu. Pričali smo o raznim teološkim temama na toj kafi, na kraju mi je dao dvije-tri knjižice, znam da je jedna bila o bitnosti namaza i zbog čega treba klanjati, a druga je bila o nekim hadisima za početnike, može se reći.

Kada sam došao kući i čitao knjižicu o bitnosti namaza, shvatio sam da sam našao to što sam tražio i da mi se sve poklopilo i nestala je ona zbunjenost i izgubljenost. Počeo sam čitati Kur’an, klanjati svaki vakat, učiti sufaru, tedžvid i evo, hvala Uzvišenom Allahu, već skoro godinu dana je tako. Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Koji upućuje na pravi put koga hoće, a ostavlja u zabludi koga hoće. Koliko god čovjek bio izgubljen i u beznađu, neka zna da se uvijek može obratiti svom Stvoritelju i da mu se život može promijeniti iz korijena i, inšallah, može postati jedan od sretnih. Molim Allaha da ujedini srca svim muslimana na putu istine i da kada preselimo naš Gospodar bude zadovoljan nama.

Brat Dž. H.
_____________________

Allah je dovoljan insanu

Odrasla sam u porodici u koji su svi bili muslimani, ali nisu baš nešto znali, a ni praktikovali islam. Za vrijeme rata imala sam oko pet-šest godina i tada sam čula starije kako govore da nas ubijaju jer smo muslimani. Kako moji roditelji nisu mogli da mi odgovore zašto smo mi muslimani, počela sam da istražujem sama šta je to islam. I dan-danas mislim da je to moje pitanje na koje nisam imala odgovor razlog mog istraživanja i želje da shvatim šta je islam. Bez bilo čije pomoći trudila sam se i imala želju da naučim o islamu koliko sam mogla pomoću besplatnih knjiga koje su nam davane u školama. I tako sam sve do svoje trinaeste godine učila i molila Allaha onako kako sam znala jer nisam imala koga da pitam u svojoj okolini.

Međutim, dešava se da me djeca u školi počinju nazvati “dimijarom” jer sam nosila široke stvari, i tu počinje moje udaljavanje od Allaha. Dolazim kući i po prvi put kupujem uske pantalone, a moja majka sva sretna jer ću izgledati kao sva djeca.  Iz godine u godinu radila sam stvari samo da bih bila kao svi ostali i da budem prihvaćena jer mi je to pokazano da tako treba. Izlazila sam kao i sva omladina danas, popilo bi se ponekad, počela sam da pušim… Nisam nešto voljela haljinice, valjda je u meni i dalje bilo tog nekog imana, ali ga nije bilo dovoljno da bih se vratila onome što sam bila.

Pokušavajući da učinim roditelje sretnim i da budem prihvaćena u društvu, zaboravila sam da je jedino Allah onaj koga treba da učinim zadovoljnim. I tako su godine prolazile, a ja, misleći da je sve to što radim normalno i prihvatljivo i ne obazirući se da je to sve haram, srljala sam dublje i dublje u ponor šejtanske zablude.

 Jednog dana dobijem posao u Kataru gdje se selim i, vidjevši njihovu tradiciju i sve te pokrivene žene, i mene želja minu za istim. Nazovem ja svoju mamu (da joj Allah podari Džennet ) i kažem da se pokriti, ona meni na to reče: “U moju kuću nećeš pokrivena ući.” I tako opet ta moja iskonska želja biva suzbijena misleći kako ću ja bez svoje mame. Nakon godinu dana moja majka umire i u istu tu kuću gdje je rekla da neću ući pokrivena, ja dolazim sa aerodroma pokrivena na njen tevhid. Sad vidim i neku ironiju u svemu tome.

 Po povratku u Katar, opet zbog mog slabog imana, ja suzbijam svoje želje i šta hoću i pokušavam i dalje da budem ono što je moja majka željela. Nakon možda dvije godine dobijem posao u firmi sa naših prostora i gazda, po Allahovoj volji, biva religiozan čovjek. Ispriča on meni šta je sve loše uradio u životu i da je samo zbog jednog sna sve promijenio i okrenuo se Allahu. Njegova priča opet razbukta tu želju u meni i počnem opet sama da učim, mada je sada bilo dosta lakše jer su informacije vise dostupne nego prije.

Počnem da klanjam i nakon nekog vremena odlučim da se pokrijem. Nazovem svoga babu i saopćim mu to, na što mi on reče: “Pa dobro, ali kad sletiš u Bosnu, ti skini.” Samo sam se nasmijala na to i pokrijem se. Od toga su prošla tri mjeseca, moj babo mene zove i pita gdje je naš stari Ilmihal. Ja u čudu upitah što će mu, a on meni na to reče: “Hoću da naučim da klanjam.” Nikad veće sreće ne osjetih do tada. I babo je preminuo ove godine, da i njemu Allah podari Džennet.

Poenta moje priče je da Allah sve nas upućuje na pravi put, samo zavisi od nas da li to mi želimo da prihvatimo ili odbijamo. Elhamdulillah, sve ono loše je iza mene, i sada znam da mi niko ne treba ako imam Allaha, Gospodara svjetova, na svojoj strani i samo Allah ostaje, a sve drugo je prolazno.

 Da nam Allah svima oprosti naše grijehe i da nas uputi na pravi put!

Sestra Dž. S.
____________________

Opomena kroz snove

Ranije sam pio alkohol, radio sve loše stvari. Iza svega toga nalazio se – sihr. Jednog dana sjedio sam u kući i ludio od nervoze. Nisam ništa znao o islamu i tražio sam nekoga da mi piše zapis, ne znajući da je to širk. Amidža mi je rekao da blizu grada živi neki učen čovjek, a on je bio sihirbaz, tako da sam otišao kod njega. Još više me je upropastio sa sihrom. Rekao mi je da uđem kod njega i da ga sačekam dok on kao klanja, a ko zna gdje je otišao. Vratio se ubrzo i počeo mi praviti sihr na vodu da puham. Uzeo je jedan konac i vrtio ga je, tražio je moju majicu i vezao je konac na čvorove. Poslije toga dao mi jedan veliki tespih da pređem tri puta oko njega.

Kada sam došao kući, meni je bilo još gore i počeo sam tražiti drugog liječnika, ali nikako da stupim s nekim u kontakt. Nisam mogao da jedem ništa i poslije svega toga, u četiri sata ujutro, dolazi mi glas na san: “Ako kreneš lijevim putem, Allah ti neće oprostiti grijehe”, i ja to prepustim. Drugi dan usnio sam džamiju i naše mjesto, ulazim u džamiju i tražim nešto u sobi gdje se čuvaju zvučnici dok naš imam u tom mjestu u bijelom mantilu otvori mi ljutito vrata i samo mi reče: “Ako kreneš lijevim putem, Allah ti grijehe nikad neće oprostiti”, i zatvori mi vrata. Treće noći sanjao sam Kabu, baš u toj rijeci gdje sam bacio zapise, kako Kaba ide čistom vodom, bistra voda i Kaba svijetli, ide vodom i taman da dođe do brijega, vrati se nazad i zastala je na mjestu i tako san završi. Od tada počinjem prakticirati vjeru i dolazi iskušenje sa džinima.

Allah upućuje koga hoće, a teško meni, da me nije Allah uputio, izgubljen bih bio.

Brat S. Dž.