Tri priče za djecu

FIRAS, KAMILA I NJENO MLADUNČE

Firas je mali dječak koji čuva kamile iz plemena. Svakog dana ih odvodi na zelene pašnjake. One tamo jedu travu i piju vodu iz bunara, a uvečer ih vraća u selo. Njegova majka odvede kamilu iza šatora da bi je pomuzla. Ubrzo se vrati sa velikom posudom punom mlijeka i reče svome sinu: «Hvala ti, Firase. Danas si izabrao dobar pašnjak tako da su kamile site. Ti si, Firase, izvrstan pastir!»

Ponekad je Firas bio lijen. Kamile ne bi odveo na dobru ispašu, nego bi ih svezao za palme i otrčao da se igra sa svojim drugovima. Kada bi njegova majka uvečer odvela kamile iza šatora da ih pomuze, vratila bi se sa mlijekom vičući na sina: «Fiiirase! Danas si se igrao i nisi napasao kamile kako treba. Ti si, Firase, nemaran i zaslužuješ kaznu!»

Firas je bio tužan zbog majčine galame. Mnogo je razmišljao i rekao sebi: «Kako moja majka uvijek zna istinu? Svakog dana odvede kamile iza šatora i sa njima ostane malo vremena. Zatim se vrati i zahvali mi se ili me naruži. Tu ima neka tajna. Tamo se nalaze samo ona i kamile. Da li moja majka zna jezik kamila? Ovo je zaista čudna stvar!»

Firas se nije mogao smiriti nego se želio osvetiti kamili. Dobro je znao kako će joj naškoditi. Sakrio je od nje mladunče. Kamila je mnogo plakala i odbijala da jede sve dok joj se mladunče ne vrati. Jednog dana su došli gosti iz drugog plemena. Firasov otac ih je želio ugostiti. Pozvao je Firasa da dovede mladunče kamile da ga zakolje i počasti goste. Firas se rastuži i poče plakati: «Nemoj, oče! Ostavi mladunče. Ja ga puno volim i ne mogu bez njega. Zakolji njegovu majku umjesto njega. Ona je zaslužila da je zakolješ, jer ona svakog dana mojoj majci govori šta sam radio kako bi me majka ružila.»

Majka je čula svoga sina i privivši ga na svoje grudi rekla mu: «Ne, sinčiću moj! Kamila mi nije ništa rekla. Istinu znam iz njenog mlijeka. Onda kada kamile odvedeš na dobar pašnjak, one daju mnogo mlijeka, a kada si lijen, igraš se sa svojim drugovima i kamile ne napaseš dobro, one daju malo mlijeka. Da li sada znaš, sinčiću moj, kako znam šta svaki put uradiš?!»

«U kakvoj sam zabludi bio!! Sve vrijeme sam izuzetno loše postupao prema kamili i sumnjao u nju!» «A sada požuri, sine! Dovedi mladunče da ga zakoljemo i počastimo goste. Kamila će, ako Bog da, dati novo mladunče koje će biti ljepše od ovog.»
Firas je sa bolom u srcu svome ocu doveo kamilino mladunče, ali je isto tako znao da je obaveza počastiti gosta i da bi njegovo pleme trebalo veliku pažnju posvetiti susjednim plemenima.
*****************************

UNOSNA TRGOVINA

Noć uoči Bajrama žena reče mužu: «Sutra je Bajram, Ebu Abdullah, a naša djeca nemaju novu odjeću da je obuku kao djeca naših komšija. To je zato jer si ti rasipnik!»
«Ja svoj novac trošim u dobra djela i pomažem one kojima je pomoć potrebna. To nije rasipništvo, Umm Abdullah (majko Abdullahova)!»

«Pošalji poruku jednom od svojih iskrenih prijatelja da ti posudi nešto novca dok se naša situacija, ako Bog da, ne popravi» – reče žena. Čovjek je imao dva iskrena prijatelja, Hašima i Usamu. Napisao je poruku i dao je slugi da ju odnese Hašimu. Sluga je otišao kod Hašima i uručio mu pismo. Kada je Hašim pročitao, sazna da je njegov prijatelj u nevolji i da nema novaca. On reče slugi: «Znam da je tvoj gazda cijeli svoj imetak potrošio u dobra djela. Uzmi ovu kesu s novcem i reci mu da je to sve što trenutno imam.»

Sluga se vrati i uruči kesu. Čovjek je otvori i izbroja sto dinara. Radosno reče svojoj ženi: «Umm Abdullah, ovih stotinu dinara nam je Allah poslao.»
Požuri na pijacu da djeci kupiš novu odjeću i cipele» – reče mu obradovana žena.
U tom trenu neko pokuca na vrata. Čovjek ih otvori i ugleda slugu svoga prijatelja Usame. Nosio mu je poruku u kojoj je Usama od njega zatražio pomoć za otplatu duga kojem je rok vraćanja istekao. Čovjek dade slugi kesu sa cijelim iznosom novca koji mu je Hašim poslao. Žena se razljuti, jer muž dade prednost prijatelju nad svojom djecom.

«Moj prijatelj traži da mu pomognem. Kako da mu ne dam ono što imam?!» – reče joj muž.
Nakon sat vremena neko pokuca na vrata. Čovjek otvori i ugleda Hašima. Poselami se s njim i uvede ga u kuću. «Došao sam da te pitam za ovu kesu. Je li ovo ona ista kesa sa stotinu dinara» – upita Hašim – «koju sam ti poslao po tvome slugi?»
Čovjek pogleda u kesu i uzbuđeno reče: «Da, da, to je ista kesa, Hašime. Kako je ona došla do tebe?!»

«Kada mi je došao tvoj sluga, dao sam mu sav novac koji sam imao u kući. A onda sam od Usame zatražio pomoć. On me je iznenadio kada mi je poslao istu kesu sa sto dinara. Tako iznenađen sam došao kod tebe da otkrijem tajnu.» «Usama je pokazao da tebe voli više nego sebe dajući ti novac, isto kao što si ti uradio prema meni, Hašime» – smiješeći se reče čovjek. «Naprotiv, ti si dao prednost Usami nad sobom i svojom porodicom. Šta misliš, Ebu Abdullah, da ovih stotinu dinara podijelimo na tri dijela?!» «Allah te blagoslovio, Hašime!»

Nakon što je čuo za ovaj slučaj, halifa naredi da se trojici prijatelja dodijeli po hiljadu dinara. Čovjek se vrati kući sa hiljadu dinara i radosno reče ženi: «Šta misliš, Umm Abdullah, je li nas Allah zaboravio?» «Ne, tako mi Allaha. Nije nas zaboravio, već nam je uvećao nafaku!» «Sad znaš, ženo moja, da je trošenje na Allahovom putu unosna trgovina u kojoj nikada ne možeš propasti!»
********************************

LAŽNI ŠTAP

Dva čovjeka uđoše u sudnicu i stadoše ispred kadije. Prvi bijaše visok, čvrsto građen, pedesetih godina, a drugi star, povijenih leđa, oslanjao se na debeli štap.
«Ovom svom prijatelju dao sam deset zlatnika. Obećao je da će mi ih vratiti kada bude mogao. Kad god mu ih zatražim, on pobjegne od mene» – požali se prvi čovjek.
«Šta imaš da kažeš na ovo?» – upita kadija starca.

«Priznajem da mi je dao deset zlatnika, ali sam mu ih vratio, gospodine kadijo.»
«Hoćeš li da se pred sudom zakuneš da si svom prijatelju vratio zlatnike?!»
«Hoću, kadijo.» «Onda digni desnu ruku i zakuni se.» Starac čovjeku pruži štap, podiže desnu ruku i reče: «Kunem se da sam mu vratio deset zlatnika.»

Kadija ukori čovjeka što je optužio svog prijatelja, pa se on izvini kadiji jer je možda zaboravio. Starac uze svoj štap od čovjeka i krenu oslanjajući se na njega. Prije nego što njih dvojica napustiše sudnicu, kadiji sinu jedna ideja pa ih pozva da se vrate.
«Da li se stalno oslanjaš na šta?» – upita kadija starca. «Ponekad, gospodine kadijo» – odgovori starac. Kadija postavi isto pitanje drugom čovjeku koji mu odgovori: «Ne, kadijo, nisam ga prije vidio da se poštapa!»

Kadija od starca zatraži da mu da štap. Zatim poče pregledati štap i osjeti da je izuzetno težak. Vidje da je drška štapa čudna i da se može skinuti. Okrenu je nekoliko puta, snažno je povuče i odvoji od štapa. Zapazi da štap šupalj i unutar njega komadić platna. On ga povuče i malo nakrivi štap tako da ispred prisutnih u sobi ispadoše zlatnici. Kadija zapovjedi čovjeku da skupi zlatnike. Čovjek ih skupi i prebroja deset komada.

«Nevaljalče, očigledno je da si ovog čovjeka i mene htio prevariti!!! Posumnjao sam u tebe kada sam vidio da si štap vratio svom prijatelju u trenutku kada si se zaklinjao. Zar si mislio da će tvoja zakletva tako biti ispravna?!» Potom se kadija okrenu prema vlasniku zlatnika i reče mu: «Ovaj starac je lažljivi prevarant. Dao ti je štap u kojem su bili tvoji zlatnici pa se zakleo da ti ih je vratio. Oni su u tom trenutku bili kod tebe, a da ti to nisi znao. Ovo je obična prevara!»

Naposlijetku se kadija obrati stražarima: «Uhvatite ovog lopova i bacite ga u tamnicu u kojoj će odležati odgovarajuću kaznu za krivokletstvo i još veću za pronevjeru.»
Čovjek iz sudnice izađe sretan, ne vjerujući da su mu vraćeni njegovi zlatnici. Svi prisutni su bili oduševljeni kadijinom mudrošću i domišljatošću.

Priče preuzeo i priredio Ebu Šurejh iz knjige: “Pedeset arapsko-islamskih kratkih priča za djecu”