Tuđa blagodat

Jedna od vrsta nevjerovanja jeste i nijekanje blagodati koje nam je Uzvišeni Allah darovao. Kada bismo uzeli papir i olovku i pisali ono što imamo i ono što nemamo objektivno, uvijek bismo imali mnogo više razloga da kažemo „elhamdulillah“, nego da se žalimo na sudbinu i gledamo u pravcu tuđih blagodati.

Sigurna sam da, kada bi nam neko ponudio cijeli dunjaluk u zamjenu za naš vid, bez razmišljanja bi odbili. A koliko puta na dan se zahvalimo Onome koji sve vidi samo za blagodat vida?! A tek sluha, govora, za čulo mirisa, razum, dah koji udišemo…

Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže: ” I ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih nabrojali. Čovjek je, uistinu, nepravedan i nezahvalan.” (sura Ibrahim, 34)

Pokušajmo zaista izbrojati Allahove blagodati. I vidjet ćemo da je to apsolutno nemoguće!
____________________

Vidjeh prije nekoliko dana čovjeka i ženu. Imaju dvoje djece, jako lijepe mašallah. Međutim, oboje imaju autizam. Jedno veliko iskušenje, Milostivi da nas sačuva. Pomislih, koliko ljudi će poželjeti njihovu blagodat kada ih vidi (jer na prvi pogled se ništa ne primijeti). Koliko ljudi će njihov život navoditi kao primjer „savršenog života“, a samo On zna koliko su iskušenja do sada prošli sa svojom djecom, i koliko ih još iskušenja čeka u budućnosti.

Isto tako, jedan babin poznanik mu je pričao kako noću ne može da spava jer se boji za svoje skupocjeno auto (da mu ga neko ne ukrade). Stalno ustaje i odlazi do garaže da provjeri da li je auto tu. A kada bi ga neko vidio na ulici da vozi tako dobro auto, sigurna sam da bi poželio da i on ima isto. A samo jedna noć mirnog sna je vrjednija od bilo kojeg auta na dunjaluku.

Zanimljivo je da većina nas neće uočiti svoje blagodati gledajući tuđe. I da ćemo uvijek porediti svoje iskušenje sa tuđom blagodati, a veoma rijetko obratno. A, trebamo imati na umu i to da je svaka blagodat zapravo iskušenje. I da nikada ne možemo znati šta se iza neke blagodati zaista krije. Također trebamo imati na umu da onog momenta kada nam Uzvišeni podari neku blagodat, nikada ne možemo znati šta nas zapravo čeka sa tom blagodati, i da li je ta blagodat dobra ili loša za nas.

Na primjer, rođenje djeteta je uistinu velika blagodat. Ali, mi nikada ne možemo znati hoće li nam Uzvišeni to dijete uzeti pa nas iskušati tugom za njim dok smo živi, ili će nas možda iskušati bolešću tog djeteta, njegovom neposlušnošću, stramputicom… Možda će ono biti sebeb naše doživotne tuge i brige. Čak i kada tražimo dovom od Allaha nešto, trebamo uvijek reći da nam to podari ako je dobro za naš iman, naš dunjaluk i Ahiret. A ukoliko nije, moliti Ga da nas udalji od toga i zamijeni nam boljim.

Kada gledamo tuđu blagodat, nikada je ne poželimo sebi, bez da ne zatražimo od Milostivog da nas sačuva iskušenja te blagodati. Nikada ne poželimo sebi tuđu sudbinu, jer mi vidimo samo površinu svega, samo vanjsku stranu. Uzvišeni Allah najbolje zna zašto je nama dao nešto a drugome nije, ili zašto je drugome nešto dao a nama nije.

Ne dozvolimo sebi da se osjećamo superiornije u odnosu na druge jer nam je Allah dao neku blagodat. Možda se u toj naša blagodat krije neki musibet. Možda onaj drugi sutra bude od nas u mnogo boljem položaju… Naš boravak na ovom svijetu nije cilj sam po sebi. Blago onom ko bude uživao blagodati Ahireta. I to nam treba uvijek biti na umu, kao i zahvalnost na onome što imamo i zadovoljstvo Njegovom odredbom.

Halima Lj.