Tundžīna salavat nije zabilježen ni u vjerodostojnom, ni u slabom, ni u apokrifnom hadisu, ni u izjavama učenjaka iz odabranih generacija. Ovaj salavat, koji se često uči nakon namaza, ne spominje niko od poznatih islamskih učenjaka ni iz prvih ni iz potonjih generacija. Ni hanefijski, ni malikijski, ni šafijski, ni hanbelijski, ni zahirijski učenjaci ne navode ovu formu salavata u svojim kapitalnim djelima.

 

Salavat u ovoj formi od “ranije” uleme navodi samo malikijski učenjak i lingvist Omer b. Ali el-Fakihani (umro 734. h. g. / 1334. god.) u svome djelu El-Fedžrul-munir, str. 31–32, prenoseći od Musaa ed-Darira, koji kazuje da je bio na lađi kada se more žestoko uzburkalo, pa je usnio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji mu je rekao: “Reci ljudima da hiljadu puta prouče: ‘Allahumme salli ala sejjidina Muhammedin, ve ala āli sejjidina, salaten tundžīna biha min džemi’il-ahvāli vel-āfāt, ve takdi lena biha džemi’al-hādžāt…’”

 

Svaki ibadet, bogougodno djelo, treba da ima utemeljenje u jednom od priznatih izvora vjere. S obzirom na to da za utemeljenost Tundžīna salavata ne postoji dokaz ni u jednom od primarnih niti sekundarnih izvora, učenje salavata u ovoj formi ne može se smatrati ispravnim. Kako prihvatiti predaju utemeljenu na snu koji je neko usnio sedam stotina ili osam stotina godina nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?! Nikada snovi nisu bili izvor šerijata, izuzev ako je riječ o snovima poslanikā, jer se smatraju objavom. Snovi ostalih ljudi, iako bili istiniti, nisu validni za utemeljenje šerijatskog propisa i u vezi s tim nema razilaženja među islamskim učenjacima.