Tvoji grijesi nisu tvoj kraj

Ništa mi teže ne bude od trenutka kada mi dođe osoba koju dugo poznajem i volim, i počne pričati o grijehu u koji je zapala, i to vrlo često nakon nekog iskušenja. Tjeskoba, tuga, izgubljenost, bezizlaz… Sve to bude sebebom da se neko odluči podijeliti breme svoje duše. Najradije bih rekla: “Stani, ne pričaj o tome. To je između tebe i Allaha!” Ali, kad vidim količinu boli koju takve duše nose, bude me strah: šta ako ih ne saslušam? Šta ako ne budem utjeha, podrška, oslonac? Šta ako meni draga osoba razmišlja o samoubistvu? Šta ako…?

***

Zato, ovaj tekst pišem tebi, griješnoj duši. Pišem tebi i obraćam se baš tebi. Tebi, koji nosiš breme grijeha na svojoj duši. Tebi, koji se osjećaš kao najgore Allahovo stvorenje na zemlji. Tebi, koji bi da pobjegneš od sebe, od svega. Jednostavno, da nestaneš.

Tebi, koji razmišljaš da li će ti Allah primiti više ijedno dobro djelo učinjeno nakon grijeha. Tebi, koji kada staneš na sedžadu razmišljaš da li da klanjaš ili ne, jer nisi dostojan razgovora s Njim.

Tebi, koji se stidiš Njega, a zatim i svojih roditelja, djece, supružnika, prijatelja. Tebi, koji kada ideš ulicom misliš da baš svi vide tvoj grijeh i znaju kakav si.

Tebi, čija duša je ŽIVA. ŽIVA, jer osjećaš strah, stid, kajanje, tjeskobu, gorčinu i tugu zbog učinjenog grijeha. Tebi u kojem ima DOBRA, jer da nema, bilo bi ti sve svejedno. Tebi, srca vjerničkog. Jer da nije, ono ne bi umjelo razlikovati istinu od neistine i dobro od zla. Ono se ne bi bunilo što je na krivom putu.

Tebi, kojem se Allah toliko puta obraća u Kur’anu Plemenitom, svaki put kada kaže da prima pokajanje i prašta grijehe, te da voli one koji se mnogo kaju.

Tebi…

Ne zaboravi da su vrata Njegove milosti širom otvorena.

Ne zaboravi da On s radošću čeka tvoje pokajanje. On te voli.
__________________

Sve dok imaš priliku da se iskreno pokaješ nije kraj. Tvoji grijesi nisu tvoj kraj. Tvoj kraj počinje onda kada prestaneš vjerovati u Njegovu milost i Njegov oprost. I kada izgubiš nadu.

Sve i da si učinio najgori grijeh na svijetu, tvoj grijeh ne može biti ni veći ni teži od Njegove milosti. On je Onaj koji prašta, Milostivi, Samilosni, Blagi, Dobri… On je Onaj koji te u Kur’anu poziva da Mu pobjegneš pred svim teškoćama, grijesima, tjeskobama: “Bježite ka Allahu.” (sura Ez-Zarijat, 50)

Od svega, bježi ka Njemu. Ka putevima koji vode Njemu. Srcem i dušom. Suzama, sedždom, pokajanjem iz srca. Sreća bez Njega ne postoji, kao što ni život bez vjere smisao nema.

Samoubistvo, dublje tonjenje u grijehe, ostavljanje farzova, udaljavanje od Njega – sve je to grijeh i pogrešan put. Put koji vodu u propast.

Grijeha se treba prisjećati, kajati se Milostivom i korogovati svoju ličnost– ali, grijesi nas nikako ne smiju određivati. Oni nas ne smiju definisati. Ako smo učinili neki grijeh, to ne znači da moramo živjeti sa tim grijehom do kraja života. To ne znači da kod Njega za nas nema milosti. To ne znači da je tu naš kraj.

“I za one koji se, kada grijeh počine ili kada se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole-a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah?- i koji svjesno u grijehu ne ustraju.” (Kur’an, sura Ali Imran, 135)

Zar ovaj ajet nije dovoljan da tvoje srce smiri? Zar ovaj ajet nije dovoljan da vjeruješ u Njegovu milost?

Ili ajet: “Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.” (sura Az-Zumar, 53)

Umjesto da padaš u očaj, požiri Mu. Neka tvoji grijesi budu ono zbog čega ćeš biti bolji i Njemu bliži. Povećaj činjenje dobrih djela, kako bi potpuno izbrisao loša. Jer to samo kod tvog Milostivog Gospodara može.

***

I sutra, kada tvoji grijesi budu prošlost, ne gledaj griješnike s poniženjem i gađenjem. Budi neko ko će upućivati dove Milostivom za njih. Ne smatraj se boljim od njih, već zahvali Gospodaru na milosti i uputi. I ne zaboravi da budeš ruka spasa, neko ko će griješniku uliti nadu u Njegovu milost i oprost i ko će ga motivisati da Mu se vrati.