Tvoji vršnjaci umiru, a ti se i dalje ne mijenjaš

Krenuo sam na Filozofski fakultet u Tuzli, do učionice u kojoj sam većinu vremena boravio nalazi se mesdžid, gdje studenti obavljaju svakodnevne namaze. Prva godina prolazila je u gledanje vrata tog mesdžida, ulaze braća i sestre, klanjaju, a ja sam u to vrijeme bio na nivou gledanja dersova na YouTubeu, pa bih pola sata slušao Safeta Kuduzovića, pola sata Metallicu…

Svi smo u jednom periodu života bili bezbrižni, ali koliko još da tako živimo udaljeni od Allaha? Obraćam se vama, moji vršnjaci, jer vas najbolje poznajem. Pijemo kahve zajedno, razgovaramo i, hvala Allahu, mnogo vas osjeća da je islam ispravan put kojim treba krenuti, iako ne praktikujete propise islama, primjetna je vaša žudnja za Allahom, za odgovorima o životu i smrti, a vjerujte, mi braćo i sestre, moji vršnjaci, da vam ništa i niko bolje odgovore ne može ponuditi od islama, pa se usuđujem napisati da onaj ko ima loše mišljenje o islamu, samo nije pročitao dovoljno o islamu.

Zato, dok smo mladi, moramo krenuti putem učenja naše vjere i praktikovanja naučenog, veoma brzo ćete primijetiti smirenost i bolji osjećaj u prsima, koji ne biste prodali ni za kakve pare, sada je vaša bezbrižnost sa veoma jakim razlogom, pokajali ste se Allahu, radite dobra djela i čuvate se grijeha onoliko koliko možete, vjerujete da nema istinskog božanstva osim Allaha i šta god vas zadesi, strpite se zbog Allaha i nagrade koja vas očekuje na onom svijetu, ovo je bio samo mali uvod u ono što ću vam u nastavku ispričati, a to je moja priča zbog čega sam počeo učiti svoju vjeru, a da bih veoma brzo, hvala Allahu, počeo naučeno i da primjenjujem u životu.

Moja priča ide ovako…

Nakon završene osnovne škole ušao sam u čarobni svijet rock muzike, kažem čarobni jer kad si u tom fazonu, uglavnom te boli briga za sve, sanjaš o velikoj karijeri muzičara i kako puniš stadione, ali, hvala Allahu, ništa se od toga nije ostvarilo jer moj talent za muziku nije bio onoliki koliki sam mislio da jeste. Iako se u mojoj kući klanjalo, ja nisam bio taj koji je padao Allahu na sedždu, majka je znala da moli da makar samo akšam klanjam jer ima najmanje rekata ali ništa, moje je srce bilo udaljeno od Allaha. Dok bi ezan učio, ja bih slušao Mejdene, Sabat, Deep Purple, da mi Allah oprosti zbog toga. Onda, kako sam se približivao kraju srednje škole, sve sam više uviđao da je svijet muzike pun zabluda, prijatelji koji su išli sa mnom na svirke, glumili su pijanstvo, skakali smo kao nafiksani iako nikada nismo vidjeli ni prašku neke droge, nego smo bili tinejdžeri koji furaju, a furali smo pogrešno…

Godina je 2014., sada sam već četvrti srednji, i ta godina bila je početak mog interesovanja za vjeru, iako sam i tada daleko bio od ibadeta i bilo kakvog praktikovanja islama. A onda je krenulo… Jedan po jedan, momke koje sam poznavao uživo ili preko Facebooka počeli su da nestaju sa dunjaluka, jedan se ugušio, drugi poginuo u saobraćajnoj nesreći, treći umro od plućne bolesti, a ja i dalje nemaran! Kako mladost zna da zavara čovjeka, u jednom trenutku si zdrav, a u drugom te već nema. Jedina prilika da uradiš mnogo dobrih djela jeste ako ih počneš raditi već sada. Krenuo sam na Filozofski fakultet u Tuzli, do učionice u kojoj sam većinu vremena boravio nalazi se mesdžid, gdje studenti obavljaju svakodnevne namaze. Prva godina prolazila je u gledanje vrata tog mesdžida, ulaze braća i sestre, klanjaju, a ja sam u to vrijeme bio na nivou gledanja dersova na YouTubeu, pa bih pola sata slušao Safeta Kuduzovića, pola sata Metallicu. Nije trebalo dugo da shvatim da mi je bolje slušati doktora Safeta jer se osjećam ljepše, a i čovjek šta god da kaže, osjećam da je u pravu, sve ja znam da je to tako, ali i dalje nisam praktikovao ništa.

Onda, hvala Allahu, nekoliko dana prije ramazana krenem u džamiju, hajde, rekoh, da ne kažu evo ga za ramazan samo i neće ga biti opet poslije ramazana. Nas je stid doći u džamiju jer smatramo da će nam neko reći gdje si bio dosad, šta si čekao, je li ti to nisi znao gdje je džamija, ali niko ništa nije govorio, uglavnom stariji ljudi su me prihvatili i lijepo sa mnom postupali, ezan uči, ja više ne slušam muziku, nego slušam ezan u džamiji, kako prelijep osjećaj. Onda počnem intezivnije da učim svoju vjeru, iako sam išao nekoliko godina u mekteb shvatio sam koliko zapravo ne znam, dok nisam dublje počeo da izučavam i tragam za odgovorima, tada sam spoznao savršenstvo islama i molim Allaha da me usmrti u islamu, da ne skrenem sa pravog puta…

Zato, dragi brate i cijenjena sestro, nemoj da ti mladost prolazi u disko-klubu, ako malo bolje razmisliš, ta zabava zaista ne može usrećiti čovjeka i donijeti mu istinsko zadovoljstvo. Nemoj, brate, da misliš da smrt ne može preteći tvoju mladost, može itekako. Mislio je to Belmir pa je otišao sa svoje 23 godine, mislio je to Harun pa je umro sa 19 godina, mislio je to Halil pa se ugušio sa svoje 22 godine, a zar Melek smrti ne može svakog trenutka doći i po nas, kakav bi se zaista želio vratiti svome Gospodaru? U majici Metallice sigurno ne, bez namaza sigurno ne, bez lijepog postupanja prema roditeljima i ostalim u svojoj okolini sigurno ne. Tvoji vršnjaci umiru, a ti se i dalje ne mijenjaš…

Zastani, razmisli, savjetujem te i molim te kao tvoj brat u vjeri, ako želiš lijep život i na dunjaluku i ahiretu, ako želiš odgovore na kompleksna pitanja koja nas muče, ako želiš da osjetiš zadovoljstvo u prsima – uči svoju vjeru, obavljaj namaz, uči Kur’an, slijedi sunnet. Molim Allaha da nas što više uputi i učvrsti na Pravom putu!

Tekst poslao brat M. D.