U diskoteci sam učila Kur’anske sure (Priče naših posjetitelja)

Sve te godine, koliko god nemarna i grješna bila, ja sam postila. Svaki ramazan. Jednostavno ramazan dođe, ja ispostim svaki dan, klanjam, učim Kur’an, a prvi dan Bajrama sve prestaje. I drugo, često bih za vrijeme izlaska u diskoteku, dok muzika trešti i svi plešu, piju, puše… osjetila neku potrebu za Utočištem. Tada bih, valjda podsvjesno, ipak svjesna da griješim, proučila neku kratku suru ili salavat i rekla: “Gospodaru, evo ja Te spominjem na mjestu gdje Te niko ne spominje…”

“Hajde mi sad, molim te, reci, ali ono zaista iskreno, šta je to što ti iz tvog starog života najviše nedostaje? Šta bi sad voljela raditi, a više ne možeš?”

Ovo pitanje postavila mi je dugogodišnja prijateljica nakon što je uz kafu i dug iscrpan razgovor  prevazišla prvobitnu zaprepaštenost mojim hidžabom. Poznaje me dugo i duboko. Zajedno smo prošle školske i prve studentske dane, prve ljubavi, uspjehe i poraze, zajedno savladavale strahove, dobijale i gubile mladalačke bitke. A onda je svaka krenula svojim putem, započele smo nove živote u različitim gradovima i, iako su srca i dalje bila bliska, susreti su se prorijedili, misli udaljile.

Nakon nekoliko godina, Allahovim kaderom, što bih nekad nazvala slučajnošću, srele smo se u rodnom gradu. Vidno šokirana mojim hidžabom nije mogla ni riječi prozboriti, ali me ipak čvrsto zagrlila i nije me pustila bez razgovora.  “Ništa”, rekla sam tako lahko, tako podrazumijevajuće da nije bilo mjesta sumnji. “A šta bi mi to moglo nedostajati? Sve sam probala, ali nisam našla smiraj. Kako bi mi išta od toga moglo nedostajati.” “Ali… ali… Oprosti, ali … ja ne mogu da vjerujem da neko sam sebi to može uraditi. Pa ti si imala divan život…”

 I jesam. Imala sam sve što jedna prosječna mlada djevojka može poželjeti. Bila sam mlada, zdrava i lijepa kako to samo mladost može biti. Uvijek vedra i nasmijana, dežurna zabavljačica u društvu, uvijek dobrodošla na svaku zabavu, u svaku ekipu. Živjela sam u studentskom domu okružena društvom, bila sam veoma dobra studentica, učenje mi je pričinjavalo zadovoljstvo. Roditelji su bili izuzetno liberalni, nisam imala nikakvih posebnih ograničenja i zabrana, bila sam u dugogodišnjoj vezi s mladićem koji me beskrajno volio i prema meni se odnosio tako da su mi zavidjele mnoge djevojke iz društva. Sve mi je bilo dostupno – izazovna odjeća, šminka, izlasci, odlasci na more s društvom…  Šta sam još mogla poželjeti? Ništa. Ali to nije bilo dovoljno. Negdje pred kraj studija počela sam osjećati da mi nešto nedostaje. Ta neosviještena praznina, to nešto što je nedostajalo odnijelo je zadovoljstvo iz gotovo svake moje aktivnosti.

U očima ljudi i dalje sam bila ista, ali u meni se širio duboki tamni krater kojem nisam znala uzrok ni lijek. Iskra odgovora bljesnula je jedne noći dok sam s mladićem sjedila na klupi ispred studentskog doma. Ne sjećam se o čemu smo razgovarali, ali ću se do svog preseljenja sjećati trenutka kad me on pogledao očima preplavljenim sjajem. U tim očima bilo je toliko ljubavi, mladalačkog zanosa, radosti, da su se preljevale blistavošću zvijezda. U tom trenutku nestalo je i slika i zvukova i mirisa, užas me potopio kao mutna hladna voda – jednom će sve proći, te oči će se ugasiti, postati zemlja – prašina. I njegove. I moje. Šta mi sad znači ovaj sjaj? Od te noći znala sam porijeklo dubokog tamnog kratera u svojoj duši i znala sam šta ga može ispuniti svjetlošću, ali nisam bila spremna da to prihvatim.

Noćima sam se budila i osjećala nečije prisustvo. Nije to bilo priviđenje, niti bilo šta iz džinskog ili šejtanskog svijeta, nije me bilo strah… Budila sam se polahko i potpuno smireno, preplavio bi me osjećaj spokoja i nečijeg prisustva, a u svojim mislima bih čula glas koji mi govori: “A šta ćeš kad umreš? Kako ćeš leći u kabur?” Poslije toga bih zaspala smirena kao da se ništa nije dogodilo, ali se ponavljalo,  ponavljalo… Život je tekao naizgled isto, ali ništa više nije bilo isto.

Odrasla sam u bošnjačkoj porodici u kojoj se ništa od islama nije praktikovalo. Jedino čega se sjećam jeste da su roditelji prije rata redovno klali kurban i da sam kao djevojčica klanjala sa svojom nanom, rahmetli. U mekteb sam krenula kad sam vidjela da druga djeca idu. Tu sam naučila klanjati i učiti Kur’an časni. Pred kraj osnovne škole počela sam klanjati i izrazila želju da stavim hidžab, te upišem medresu. Naišla sam na žestok otpor roditelja i prijetnje da će me se odreći. Povukla sam se, nastavila klanjati, ali sam pod utjecajem okruženja posustala i na kraju odustala uvjerena da praktikovanje islama nije za mene, da eto… to svakako nije za mene kad živim u takvom okruženju. Uslijedile su godine udaljenosti od islama, izlasci, provodi… i sad znam da me samo Uzvišeni, Mudri, Samilosni sačuvao poroka i velikih grijeha… sve mi je bilo dostupno, sve se samo nudilo, ali Uzvišeni Gospodar počastio me da ne upadnem u poroke pušenja, alkohola, droga… Sad znam da me On čuvao, tada sam mislila da sam, eto, ja pametna i dobro odgojena kao da toliki drugi pametni i bolje odgojeni nisu pokleknuli. Sad, kada razmišljam o svemu, mislim da su uzrok tome dvije stvari, a Allah najbolje zna.

Sve te godine, koliko god nemarna i grješna bila, ja sam postila. Svaki ramazan. Jednostavno ramazan dođe, ja ispostim svaki dan, klanjam, učim Kur’an, a prvi dan Bajrama sve prestaje. I drugo, često bih za vrijeme izlaska u diskoteku, dok muzika trešti i svi plešu, piju, puše… osjetila neku potrebu za Utočištem. Tada bih, valjda podsvjesno, ipak svjesna da griješim, proučila neku kratku suru ili salavat i rekla: “Gospodaru, evo ja Te spominjem na mjestu gdje Te niko ne spominje…”

I nastavila s provodom. Ni dan-danas nemam objašnjenje kako je to bilo moguće. Kakva je to koprena na srcu, kakva zabluda, kakva šejtanska obmana. U isto vrijeme biti toliko svjestan i nesvjestan. Znati za Gospodara, a ne biti Mu pokoran. Nakon upute, godinama sam bila frustrirana tim, ljuta na sebe, očajna što nisam ranije učinila nešto, ubijeđena da bi moj život imao drugačije tokove. Danas, u fazi zrelosti uma i imana znam da je to sve odredba Mudrog, Milostivog, beskrajna Mu hvala. I da je sve taman tako i trebalo biti. Trajalo je to nepunu godinu dana.

Jedne noći, s društvom i svojim mladićem izašla sam u diskoteku, posebno se obukla, našminkala, učinila sve da blistam izvana, ali krater je i dalje bio unutra, dubok, hladan i mračan  kao kabur. Netom poslije ponoći, dok su svi već dobro zagrijani alkoholom, čak i moj mladić koji inače nije pio, plesali i prepuštali se ludilu subotnje večeri, u meni je nešto puklo – prelomilo. Istrčala sam na ulicu i, koje li ludosti, tako obučena i sama u to doba otišla pješke do studentskog doma. Možda su mi i trubili i dobacivali, ali ja nikog nisam čula. Mogla sam platiti taksi, ali moj mozak tada nije funkcionisao, imao je samo jedno usmjerenje – stići u studentsku sobu. I stigla sam, bezbjedna, hvala Allahu. Ušla. Zaključala dva puta kao da želim sve zaključati iza sebe. Okupala se i klanjala noćni namaz. Nije bilo suza na tom namazu. Jednostavno jedno smireno, potpuno sigurno, nepokolebljivo pokajanje i mir kakav nikad do tada nisam osjetila. Ko zna koliko sam ostala na namazu, u stvarnost me vratilo lupanje na vratima i prestrašena ljutita lica mojih prijatelja i mladića kad sam otvorila. Gledala sam ih kao da ih prvi put vidim, a oni su bijesno zahtijevali odgovor gdje sam nestala i na smrt ih preplašila. Malo je nedostajalo da pozovu moje roditelje i policiju!

Potpuno smireno rekla sam im da okrećem novu stranicu, ali da ćemo o tome razgovarati sutra. Od te noći nisam propustila namaz. Ubrzo su se sve stvari u mom životu poredale. Stavila sam hidžab. Allah je nizao blagodati. Mladić se također vratio islamu, diplomirala sam, zaposlila se, udala, postala majka, roditelji su prihvatili moj novi način života. Danas, nakon deset godina i mnogobrojnih iskušenja koja je prošla moja porodica, oni su se vratili islamu, hvala Gospodaru svjetova.

Moja priča je neobična po tome što ja u vjeri nisam tražila spas zbog nekog velikog iskušenja, niti sebebom neke druge osobe, nego mi je moj Gospodar uputu spustio u trenutku kad mi je sve bilo potaman, kad nisam bila iskušana ničim što insani vide kao iskušenje. Moj Gospodar mi je uputu spustio na zlatnom pladnju, hvala Mu na tome. Možda sebebom nečije dove za koju i ne znam, On najbolje zna.  Njegova je mudrost u načinu na koji upućuje svakog od nas. Mene je uputio blagodatima. I da…, da ne pomislite kako ja nisam imala iskušenja… Imala sam. Itekako. Nakon godina učenja vjerske teorije i praktikovanja islama u komforu čistih blagodati, obrušila su se na mene kao kiša vatrenog kamenja, kalila su moj iman vatrom kakvom se kali čelik…

“Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: ‘Mi vjerujemo!’, i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu.” (El-Ankebut, 2–3)

Ali… to je za neku narednu priču…

Tekst poslala sestra M. S.