U okrilju istinske ljubavi

Svaki čovjek voli pored sebe imati voljenu osobu, osjeća užitak i neopisivu sreću kada kupi omiljeni automobil, kada dobije toliko željeni posao… Ali, često poneseni snagom emocija zanemarimo nešto veoma bitno – zapitati se koliko je zdrava naša ljubav prema voljenoj osobi ili predmetu…

 Sve su to blagodati, darovi od Allaha, ali samo privremeni. Jesmo li svjesni da nismo vlasnici tih darova i da nam mogu biti oduzeti već danas, sutra, u bilo kojem trenutku našeg života? Jesmo li tim blagodatima dali mjesto u našem životu koje im ne pripada? Kako bismo podnosili njihov gubitak? Pročitajte moju priču i razmislite o tome.

Djevojka sam koja je, hvala Allahu, odrasla u porodici u kojoj se, od kada znam za sebe, praktikovala vjera. Kada sam stasala u djevojku, upoznala sam dva mladića vjernika, ali nijedan od njih nije mi bio suđen i svaki put mi je taj “raskid” teško padao. Tako je bilo i s trećim. Samo što sam pomislila da bi to mogla biti ona treća sreća, i to upoznavanje završilo se nakon određenog vremena, ali ne kao dosad sa malo suza i nekoliko dana tugovanja, nego sa baš ogromnom tugom i bolom koji me je pratio mjesecima.

Bio je to mladić kakvog do tada nisam upoznala. Iako je bio mlađi od mene, iako je tek praktikovao vjeru nekoliko godina, čvrstoća njegovog imana i lijep ahlak, privukli su me od prvog dopisivanja. A tek sabur koji ga je krasio… Eh, o tom insanu mogli bi se pisati romani i romani. Imao je ahlak, vjeru i moral. Sve što sam željela.

Pošto ne živimo u istoj državi, tek nakon tri mjeseca svakodnevnog dopisivanja i upoznavanja, došao je dan našeg prvog susreta. Tada mi je poklonio knjigu Osvježi svoje srce, autorice Jasmin Mudžahid, knjigu za koju ni on u tom trenutku nije mogao znati da će mi u procesu moga “liječenja” biti od velike koristi… Ali, Gospodar svih svjetova znao je da hedija treba da bude baš ta knjiga i nijedna druga.

Pet mjeseci od trenutka našeg upoznavanja prekinuli smo kontakt iz određenih razloga. U tom momentu imala sam osjećaj da mi se srca raspada na hiljadu komadića. Kako da budem bez njega? Kako da živim dalje, kao da ga nikada nije bilo u mom životu?

U toku upoznavanja napravila sam veliku grešku koja me na kraju skupo koštala: cijena je bila more isplakanih suza i besanih noći. Vezala sam svoje srce za tog mladića, uvukao se u moje srce do te mjere da nisam mogla zamisliti da budem bez njega. A u momentu kada sam ostala bez njega, nisam znala kako dalje. Bili su to zaista teški trenuci. U nekim momentima pitala samo se kako je moguće da muslimanka koja vjeruje u Allaha i u sudbinu može gubitak jedne osobe podnijeti ovako teško…

Mjeseci su prolazili… Vrijeme mi je pomoglo da shvatim gdje sam pogriješila. Tražila sam lijek u namazu, u zikru, i Allah mi je zaista olakšao, ali opet u potpunosti nisam mogla da se pomirim s tim da njega više nema u mom životu. Knjiga koju mi je poklonio stajala je u mom regalu, čekajući da bude pročitana. Često sam uzimala i vraćala razne knjige iz regala, ali ona je ostala nedirnuta… Sve do jednog dana kada sam je slučajno uzela u ruke i počela čitati. Savladao me osjećaj da autorica knjige opisuje moj život, moju situaciju, sve ono kroz šta ja prolazim. Pronašla sam se u skoro svakoj njenoj rečenici.  Sve vrijeme sam se pitala kako je moguće da me sve ovo toliko boli, zašto se to dešava… Čitajući tu knjigu, pronašla sam mnoge odgovore na svoja pitanja, i uspjela sam da se pomirim sa činjenicom da nešto što mi nije suđeno – nikada neće moći biti moje.

Allah mi je pomogao da kroz tu knjigu izgradim svijest o prolaznosti svake sreće na ovom dunjaluku, da shvatim da nas uistinu samo Allah može učiniti sretnim i niko više. I, da insan sebi ne smije dozvoliti da veže svoje srce do te mjere za jednu osobu da ne može da zamisli život bez nje. Sve je prolazno i sve će proći jednoga dana. Koliko god mislili da je teško naše iskušenje i da ne možemo disati od bola koji osjećamo… U takvim trenucima sjetimo se da nam Allah u Kur’anu obećava da poslije teškoće dolazi olakšanje. Poslije svake kiše dolazi sunce.

Ipak je sve što se desilo s tim mladićem nešto najbolje što mi se desilo u životu. Iako sam u nekim trenucima pomislila da praznina i bol koju osjećam nikada neće nestati, kroz ovo iskušenje približila sam se Allahu više nego ikad, srce je preplavila svijest o Gospodaru…

A na kraju? Na kraju ti ostaje samo On, Jedan Jedini, Koji te nikada neće napustiti, Koji šalje iskušenja jer te voli, jer želi da Mu se vratiš, da Mu se približiš i da shvatiš da na ovom dunjaluku nema istinske sreće osim da svoje srce vežeš samo za Allaha, da vjeruješ u Allaha i da vjeruješ Allahu… Da se potpuno predaš Njegovoj odredbi i budeš njome zadovoljna.

Allah nam ništa neće uskratiti a da nam umjesto toga neće podariti nešto bolje. I to jeste zaista tako jer je i moja priča našla svoj “happy end”…  Pronašla sam svoju istinsku ljubav i sreću, koju ne bih dala ni za jednog mladića na svijetu. Moj noćni namaz, koji sam do tada samo ponekad klanjala, postao je moj vjerni saputnik, moj razgovor sa mojim Gospodarom u tmini noći, moj lijek za sve moje tegobe.

Sestra A. M.