U ramazanu sam osjetila smiraj u duši

I tako, ta ista djevojka navrši šesnaestu godinu i pomisli da je vrijeme za kratke suknje, kasne izlaske i prihvatanje društvenih pravila koja su bila pisana. Nije alkohol pila, to jednostavno nije voljela, ali bila je u kafićima koja su okružena alkoholom, gdje je dim bio u svakom ćošku, gdje je sve izazivalo neki nemir u njenom tijelu, gdje njena duša nije bila spokojna, već se bunila, ali ona je ju zanemarila…

Najteže je pisati o onome što je dio tebe, jer tad se moraš sjetiti nekih stvari koje si davno ostavio iza sebe, događaja koje si potisnuo, a neke spakovao na mjesta gdje često ne zalaziš. Priča o nama je priča koju smo pisali vlastitim postupcima i to je najintimniji dio nas. Ponekad je priča puna smijeha, a ponekad prepuna boli. Ali svaka priča ima početak i kraj, svako poglavlje ima svoj naziv, a mi dok živimo, pišemo roman kojem svojim ponašanjem, riječima i djelima dajemo naslov i sadržaj.  E ovo poglavlje nosi naziv “Moj povratak islamu”, a koji je broj stranice u sadržaju, to ću vam reći na kraju, a zašto, i to ću vam objasniti u nekoliko riječi. Nije ova priča duga, niti kratka, ali pošto sam insan koji vjeruje da i u jednoj riječi, u kratkoj rečenici, maloj priči može biti jaka sadržana poruka, eh to je cilj i ovog teksta.

Djevojka tihog glasa, previše povučena, dopuštala je da drugi pregaze njene riječi, njeno mišljenje prijatelji nisu poštovali, već je njena uloga bila samo da šuti, klimne glavom i kad joj je nepravda učinjena ma kolika ona bila. Teške su bile noći te djevojke, a još teži dani, jer preko dana je slušala, a u noći gutala.  Djevojka koja je i pokušala na neki način biti kao druge djevojke, pokušala je upijati svaki pokret drugih djevojaka kako bi se prilagodila tom “društvu”. Društvu koje nije marilo za osjećaje drugih, za tuđa mišljenja, društvo koje će se rijetko zauzeti za pravdu, a nepravdu prihvatiti ako to prija njihovom egu.

I tako, ta ista djevojka navrši šesnaestu godinu i pomisli da je vrijeme za kratke suknje, kasne izlaske i prihvatanje društvenih pravila koja su bila pisana. Nije alkohol pila, to jednostavno nije voljela, ali bila je u kafićima koja su okružena alkoholom, gdje je dim bio u svakom ćošku, gdje je sve izazivalo neki nemir u njenom tijelu, gdje njena duša nije bila spokojna, već se bunila, ali ona je ju zanemarila. Prihvatila je da mora zadovoljiti ta nepisana pravila kako bi bila prihvaćena.  Šta znači biti prihvaćena od društva? Ona je mislila da će je ti ljudi odbaciti, da neće biti uz nju ako dadne neka prava svojoj duši, ako osjeti mir u nutrini. Strah je nešto što ju je sprečavalo, što ju je pristiskivalo, stavljalo u kalup. Ali majka te iste djevojke pokrila se davno, roditelji se trudili obavljati sve vjerske dužnosti, a ona kao kćerka odlučila slijediti manje vjeru. Išla je i u mekteb, ali vikend vjere nije dovoljan, vikend tog mira nije dovoljan, već je potrebno više, mnogo više.

Kako je svaki izlazak činio sve gore, u nutrini te djevojke, tamni oblaci nadvili bi se svaki put kad bi došla kući nakon kasnog izlaska s društvom, pred društvom glumila da je bilo sve odlično, da je noć bila fantastična, ali kad sjede sama u svoju sobu, pomisli: “Djevojko, što tebe ovo ne ispunjava? Šta ti fali? Šta te sprečava da u ovom uživaš?” I dođe ramazan, 2014. godina, mjesec juli, predivan period mjesec ramazan, mjesec spasa, oprosta. Taj ramazan imao je posebno mjesto u njenom tijelu, osjećala je neki poseban mir. Kako je inače sjedila dokasno, čekala sehur i pripremala sehure svojoj porodici, koja je dočekivala predivne zore uz Kur’an i spominjanje Gospodara, tako je dočekala i tu noć, naizgled noć kao i svaka druga.

U 20. noći ramazana pomisli opet ista djevojka: “Kako da sad osjećaš ispunjenost? Kako to da imaš mir u duši iako nisi imala neke burne noći, već nakon iftara, nakon što si klanjala, tespihala, dovila, Njegov govor učila, kako?” I tik da krene pripremati sehur, kao i obično, i da pusti neku ilahiju na YouTubeu, izbaci joj video “Gasulenje žene”, i bez imalo razmišljanja pusti ga. Ukratko u tom videu čovjek objašnjava značaj tog čina i traje deset minuta, a njegova zadnja rečenica bila je: “Sestro neka tvoj prvi dan hidžaba ne bude zadnji dan na dunjaluku” i prikaza zamotanu ženu u ćefinima, i fakat je bila zavijena, pokrivena cijela. Opet ista djevojka pomisli: “Allahu, oprosti mi!” Ustade i pripremi sehur, klanja sabah-namaz i odluči okrenuti novu stranicu, odluči dati svom životu priliku. Krenula je taj dan negdje, i pokrila se. Na svoju glavu mahramu stavi, ni trunke straha niti nemira nije osjetila, već spokoj i mir. Ta djevojka sam ja. Ona sa ogromnim strahom, ona što joj je lakše bilo prihvatiti sva nepisana pravila društva, nego osjećati mir u svojoj sehari.

 Iskrena da budem, bilo je svakakvih priča, od toga koliko će moja glava biti pokrivena do toga kako me mati natjerala. Svašta je bilo, od najbližih sam dobijala komentare: “Šta to učini? Nisi trebala. Mlada si. Jesu li te natjerali? Skini to s glave. Uništila si svoju ljepotu. Starija si sad.” Istina je da mi je tad to teško padalo, ali ne činjenica zašto oni meni to govore, već kako ljudi mogu to smatrati lošim, kako na mahramu mogu gledati kao na nešto štetno, kao nešto što uništava život. Subhanallah! Ali sad nakon četiri godine dobijem pitanje: “Jesi li se pokajala?”, i uz ogroman osmijeh odgovorim: “Nikad! Da sam znala da je ovo ovako lijepo, i ranije bih.”

Mahrama, pokrivanje, vjera me je ojačala u svakom smislu te riječi. Naučila sam se boriti za istinu, pravdu, okružena sam ljudima koji poštuju moje mišljenje, oni koji ne znaju kako to činiti, koji samo vrijeđaju… Ne, ne uzvraćam im istim, nego pokušavam svojim djelima pokazati kako to nije lijepo. Prije bih samo klimnula glavom i prihvatila isto, ali sad drugačije postupam, hrabro. Islam je i hidžab, ali hidžab je sve ono što čini islam, namaz, dobročinstvo, post, sve ono što čini vjeru, nije dovoljno staviti samo mahramu, već živjeti to.

Vjera ti daje neku posebnu snagu, neki jedinstven mir, unutrašnju ljepotu, smiraj, šetnju koja još traje uz lagane korake i šušanj lišća. Posebno poglavlje mog romana. I ostale su one prijateljice (u mom slučaju to su A., N., E.) uz mene koje i dan-danas imam, jednostavno prihvatili su me i zajedno saznajemo i učimo o vjeri, i mnogo puta su stale uz mene. Hvala Gospodaru na prvim prijateljima, iskrenim.

I sad odgovor, koji je broj stranice u mom romanu, to je 18, jer sam imala 18 godina. A zašto pišem o tome na kraju? Jer nikad nije kasno, Gospodar je milostiv, a vrata pokajanja su otvorena sve dok duša ne dođe do grkljana ili dok sunce ne izađe sa zapada, kao što je preneseno u vjerodostojnom hadisu. Kaže Uzvišeni: “Reci: ‘O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.’” (Ez-Zumer, 53)

 Sestra B. Dž.

Pošaljite nam i vi vašu priču na adresu: Prilozi_posjetitelja@mail.com