Upali svjetlo svoje duše

Ponekad, kao da se cijeli svijet sruči na glavu jedne osobe. Brige, problemi, strahovi- sve to obuzme njene misli i počne da tu osobu gura u ponor i tmine. Ili, prostije rečeno u bijeg od problema. Nekom to bude muzika, nekom cigarete, alkohol, droga, blud… Neko, uslijed iskušenja podigne ruku na sebe ili  bliske osobe.

Tmina je sama po sebi negativna. Mrak je, još od djetinjstva, kod mnogih simbol straha. Poznajem nekoliko osoba koje ne smiju spavati u prostorijama u kojima nema svjetla. Druge, pak, ne smiju spavati osim s nekom drugom osobom. Osjećaju se nesigurno, imaju različite strahove od duhovnog svijeta. U njihovoj svijesti svjetlo ili neko drugi-  zapravo je sigurnost ili zaštita od zlih duhova. Ovakvo uvjerenje me je podsjetilo na kur’anski ajet:

„Allah je svjetlost nebesa i Zemlje! Primjer svjetlosti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja se užiže blagoslovljenim drvetom maslinovim, ni istočnim ni zapadnim, čije ulje gotovo da sija kad ga Vatra i ne dotakne; sama svjetlost nad svjetlošću! Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onoga koga On hoće. Allah navodi primjere ljudima, Allah sve dobro zna.“ (sura En-Nur, 35)

Subhanallah, ova težnja za svjetlośću i nečijim prisustvom zapravo kao da ukazuje na nesvjesnu potrebu svakog pojedinca za Njegovom svjetlošću i blizinom, jer sva sigurnost dolazi baš od Njega. Duša teži svome izvoru, htjeli mi to ili ne, bili svjesni toga ili ne. Naša duša, i kada smo mi Allahu Uzvišenom nepokorni, teži povratku Njemu. I svako naše negiranje ili zanemarivanje vapaja naših duša baca nas u ponor, vodi nas tami duše i očaju.

Svaki musibet koji nas zadesi, on nije tu da bismo pali u očaj, da bismo se okrenuli grijehu ili da bi nas udaljio od Allaha. Svaki taj musibet je zapravo tu da bi nas vratio Njemu, da bismo mi spoznali da je dunjaluk mjesto prolaznosti i da bismo se uvjerili da On upravlja svime i da je samo On izvor sreće i tuge.
________________________

U svakoj tami je najvažnije da upalimo svjetlo svoje duše, a to je povratak Allahu, jedinom i istinskom Izvoru svake svjetlosti. Kada je to svjetlo upaljeno, ono rastjeruje svaku tamu i za nas mrak više ne predstavlja strah niti musibet. Nije nam potrebno ni prisustvo drugog, jer postajemo svjesni i ubijeđeni da je Allah uvijek sa nama i da je samo On naš jedini istinski zaštitnik.

Oslanjane na Allaha- najjači je oslonac i najveći garant ljudske sigurnosti. Biranje namaza, posta, Kur’ana, ibadeta i zikrova, pokornosti Njemu i slijeđenja Njegovih propisa daleko je bolje od pribjegavanja grijesima i porocima. Svjetlost koju naše oči vide samo je djelić Svjetlosti.

Naši problemi neće biti smanjeni sa grijesima, naš očaj neće umanjiti alkohol- ali namaz, iskreno pokajanje ili učenje Kur’ana sigurno hoće. Bježanje grijesima od musibeta je najveći i najteži musibet. I najveća tmina.

„Allah je zaštitnik onih koji vjeruju, izvodi ih iz tmina na svjetlo, a onima koji ne vjeruju zaštitnici su šejtani i oni ih odvode sa svjetla u tmine! To su stanovnici Vatre i u njoj će vječno ostati.“ (sura El-Bekare, 257)

***

Zato, svaki put kada ostaviš upaljeno svjetlo u sobi prije spavanja sjeti se da trebaš upaliti i svjetlo svoje duše. Sjeti se namaza, zikra, sjeti se Njega. Onaj koji upravlja svime jedino On te može zaštititi od svega lošeg i jedino je On istinski lijek za sve tvoje strahove. Ali, ti trebaš da pohitaš Njemu. Požuri Njemu. Upali svjetlo svoje duše. I pobjegni od tmina, čvrsto i odlučno.