Uradila sam gnusne grijehe

PROBLEM: Sticajem okolnosti nasla sam se u stranoj drzavi. Momak za kojega sam se trebala udati, odlucio se za drugu djevojku, jer sam ja bila “staromodna”. Moj jedini izlaz koji sam ja tad kao takvim i vidjela da se ne bih izgubila u stranom svijetu bila je udaja za drzavljanina te drzave, nemuslimana. Moja majka i najstariji brat, koji veliki uticaj ima na nju, su me se odrekli. Osjecala sam se odbacenom i od Boga i od familije. Nakon nekoliko godina braka kad nisam ostala trudna, mislila sam da je to Allahova kazna meni zato sto sam se udala za nemuslimana. Ljekari su za oboje nas rekli da smo zdravi. Kako je vrijeme odmicalo, postajala sam sve ocajnija i tad sam ucinila zinaluk iz koga je rodjeno musko dijete. Uradila sam to u dogovoru sa tim muskarcem jer sam zeljela dijete. Da Allah dz.s. sacuva svaku djevojku koja bi se nasla u takvoj situaciji!

Nisam smijela nikom da govorim o tome, jer ni sama nisam mogla da vjerujem da sam zatrudnila sa tim covjekom (koji je musliman) nakon jednog odnosa. Kad se dijete rodilo, tek tad sam sigurna bila da je dijete zinaluka. Nakon izvjesnog vremena priznala sam to muzu, rastavili smo se, ali dijete nosi prezime moga muza. On ga priznaje kao svoga sina i brine se dobro o njemu. Moje pitanje vezano za dijete je da li bih trebala djetetu promijeniti prezime u prezime pravoga oca? Napomena, da bioloski otac zna za porijeklo djeteta kao i dijete. Sinu sam rekla ko mu je bioloski otac.

Ja sam se u medjuvremenu pokajala, Allahu sam ucinila tevbu i molim Ga da mi oprosti i od tad pokusavam da zivim onako kako bi On bio zadovoljan sa mnom. Ali, spoznaja da sam ucinila veliki grijeh, kako svojom udajom, pa zinaluk, pa neposlusnost roditeljima, me cesto ucini depresivnom tako da posustanem u mom imanu, jer imam osjecaj tad da sve sto radim, radim dzaba, za nista. Tad nastupaju momenti kad uistinu nemam volje ni za sta, kad bih zelila da me nema. Molim vas odgovorite mi kako da se nosim sa svim ovim i kako je najbolje da radim da bih mogla biti ustrajna u mom nijetu da budem dobra muminka, dobra majka, sestra pa, inshAllah, i dobra supruga.

Drugo pitanje: Posto moja majka se zaklela da mi halaliti nece dok je ziva i da ne zeli kontakt sa mnom, kao i moj brat da li sam duzna i do kad, posto sam to pokusavala vec nekoliko puta, da nastavim da pitam majku da mi oprosti i da se taj kontakt ponovo uspostavi. To sto sam ucinila, znam da se najveca kazna za to daje, ali zar Allah, dz.s., nije rekao da pokajanje nikad kasno nije? Mogu li ja i imam li pravo da se nadam da moj buduci zivot kao muminka nije uzaludan i da uz Allahovu pomoc budem ono sto i zelim. Muminka, zena sa kojom ce Allah dz.s. biti zadovoljan, inshAllah. Da vas Allah sve nagradi koji stojite na usluzi nama grijesnicima i da svakom da onako kako je najbolje.

SAVJET: Djela koja ste počinili su zaista tešska. Molim Allaha da vasšu tevbu ukabuli i da vas uputi na pravi put. Allah, džzelle šsanuhu, je propisao brak i haram učinio zinaluk kako ne bi došlo do miješsanja sjemena, kako bi se bez sumnje i dvosmislenosti moglo ustanoviti porijeklo, a dijete moglo pripisati svome ocu. Kroz brak zžena pripada samo jednom čovjeku; njoj je haram da mu bude nevjerna ili da nekom drugom dozvoli pristup onome što pripada isključivo njezinom mužžu. Tako će svako dijete koje ona rodi u braku biti dijete njezina mužza – bez ikakve potrebe za prepoznavanjem, njegovim javnim priznavanjem da je to njegovo dijete ili njezinom odgovarajućom tvrdnjom o tome.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: «Dijete pripada onome u čijoj je postelji rođeno». (El-Buhari i Muslim) Muzžu nije dozvoljeno da poriče očinstvo djeteta koje rodi njegova zžena sve dok su njih dvoje u braku. Takvo poricanje moglo bi nanijeti ogromnu sramotu i žzeni i djetetu. Međutim, šserijat ne žzeli prisiliti čovjeka da odgaja dijete za koje iz određenih razloga sumnja da je njegovo. Uzvišeni Allah je za to propisao «el-lian», tj. covjek mozže povesti parnicu pred sudijom, gdje će sudija tražziti od mužza i žzene da prizovu Allahovo prokletstvo svako na sebe, na način koji je propisan u suri En-Nur u ajetima 6-9. Nakon ovog će se njih dvoje zauvijek rastaviti, a dijete će biti dodijeljeno majci.

Propisi vezani za dijete iz vanbračnog odnosa govore da se ne priznaje očinstvo putem zinaluka, kao i to da takvo dijete ne mozže naslijediti čovjeka koji je bio uzrok njegovom začeću. Dakle, onaj s kojim ste počinili zinaluk nema nikakvo pravo na dijete. U odnosu na dijete takva osoba kao da i ne postoji. Pošsto ste vi bili udati za nemuslimana, što je svakako zabranjeno, i hvala Allahu, razveli ste se od njega, dijete ne možze pripasti ni vašsem, sada već, bivsšem muzžu. Brak sa njim u osnovi je neispravan, a sada imamo i novu situaciju, tj. vi ste razvedeni. Dakle, bivsši muzž nemusliman nema pravo na dijete ako je utvrđeno da dijete nije njegovo, a vi niste u braku sa njim.

Grijesšni ste ako to dijete i dalje ostane kod njega. Dužzni ste ga dovesti kod sebe i spriječiti njegovo odgajanje u neislamskim uvjetima. Dijete pripada vama, vi ćete ga odgajati i vas će naslijediti zbog specifične situacije u kojoj se nalazite. Ono što je posebno značajno jeste vašše pokajanje. Ako ste se iskreno pokajali (u to ne sumnjam), to je još jedan garant vsiše da će i dijete, ako Bog da, biti na pravom putu i bit će, u najmanju ruku, sačuvano neislamskog odgoja.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao da “dijete pripada onome na čijoj je postelji rođeno”.(Buhari i Muslim) Postelja koja se spominje u hadisu po miššljenju mnogih komentatora odnosi na žzenu. Dakle, dijete pripada žzeni. Po drugom tumačenju riječi “postelja” dijete pripada mužzu žzene koja je počinila zinaluk, te bi prema ovom tumačenju dijete trebalo pripasti vasšem bivššem muzžu. Međutim, poššto ste razvedeni i poššto je on nevjernik, dijete će pripasti vama. S obzirom da tamo gdje vi žzivite ne vladaju islamski zakoni, kao ni u Bosni niti igdje u svijetu, vi nemate držzave koja će sprovesti ono ššto Islam propisuje. Ali ćete vi uraditi onako kako to Islam zahtijeva shodno vašsim mogućnostima. Dakle, dijete će te zadržzati kod sebe i zvati ga po svom prezimenu.

S obzirom na to da se na osnovu zinaluka ne priznaje očinstvo, djetetu nećete mijenjati prezime u prezime njegova biološskog oca, već ćete mu dati svoje prezime. Osjećaj depresije, posustajanja, bezvoljnosti i drugog je normalan psihološški efekat za osobu poput vas, s obzirom na to ššto ste učinili. I pored svoje tezžine, sve to bi trebalo da bude mnogo lakšse podnijeti, nego ispašstati pravu kaznu za grijehe koje ste počinili. Takvo dušsevno stanje i odbačenost od svojih najmilijih su posljedica gnusnih djela koja ste počinili. A stalno prisjećanje na grijeh koji ste počinili je jedan od znakova da je tevba iskrena.

Ako vam Allah oprosti, a nadam se da hoće, tada je vasše trenutno stanje beznačajno, koliko god vam se ono tešskim činilo. Konstantno bdijte na sedžzdi Allahu, posvetite se ibadetu, učite Kur’an šsto visše i činite zikr. Za takvo dušsevno stanje nema boljeg lijeka od učenja Kur’ana i spominjanja Allaha. Uzvišseni Allah kažze: «…a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju!» (Er-Ra’d, 28)

Najvazžnije je u svemu ovome da ste se vi pokajali. Allah je milostiv i On će dati da nakon ovoga teškog psihičkog stanja dožzivite dušesvno rasterećenje, samo ne smijete gubiti nadu u Njegovu milost. Sto se tiče vašše majke i brata, vi ste i dalje dužzni pokušsavati uspostaviti kontakt sa njima. Čak i ako oni ne osjete potrebu da vam se odazovu i pomire se, ili vam ne halale, vi ćete makar imati opravdanje da ste halala tražzili. Na kraju krajeva nema te majke koja se neće smilovati svome djetetu kada uvidi da je njeno dijete priznalo svoj grijeh i za njega se pokajalo. Dokazžite im da ste se zaista promijenili.

Vi nikako ne smijete gubiti nadu u Allaha i sumnjati da vašs budući žzivot kao vjernice je uzaludan. To vjernik sebi ne smije dozvoliti. Gubljenje nade i sumnjanje u Allahovu milost čovjeka mogu izvesti iz vjere. I najvećim griješšnicima Allah je kadar oprostiti, zaššto ne bi i vama? On je obećao da će oprostiti i kafirima ako se pokaju za svoj kufr (nevjerovanje), a vi niste kafir. Prema tome, gledajte da vašš odnos sa Allahom ššto iskrenijim učinite i nemojte očajavati. U tu svrhu ja bih vam predložzio slušsanje kasete o pokajnicima koju je izdao studio Sebil i išsčitavanje knjiga o ljudima koji su se pokajali za grijehe koje su počinili. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,: «Kada vi ne biste griješšili, Allah bi doveo drugi narod koji bi griješšio i za svoje grijehe oprosta tražzio.» (Muslim)

Odgovorio: hfz. Senaid Zaimović