Uspjeh pojedinca je uspjeh cijele zajednice

S koljena na koljeno prenosi se izreka da u Bosni mogu sve da ti halale osim uspjeha. Slična tome jeste i situacija u kojoj se poželi da komšiji crkne krava makar poslije toga crkla i onome koji je to poželio da se desi komšiji. Siguran sam da ovo nije naslijeđe muslimanskog društva i da je to jedan od ubačenih virusa u muslimansko tijelo. Musliman je onaj koji želi dobro bratu muslimanu. Naša historija nas pamti kao takve. Kur’an muslimansko društvo opisuje riječima: “…i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno…” (El-Hašr, 9). Ovako je opisana prva generacija muslimana, ona generacija na koju se ugledaju svi ostali muslimani.

Ako gledamo stvari sa logičke strane, onda je jasno da jači pojedinac znači i jači tim. Jači pojedinac u društvu znači jače društvo. Mašina ili neki uređaj može da funkcionira ukoliko rade svi dijelovi. Ne možemo reći da je nešto jako i kvalitetno ukoliko u sebi ima slabih karika koje svako malo opstruiraju rad čitavog sistema. Ovim se u zajednici uglavnom misli na većinu jedinki, iako uvijek imamo i slabijih pojedinaca i onih koji bivaju na jedan način teretom društva. Ali, jako društvo može da izdrži taj teret i da ga ponese.

Na uspjehe ljudi oko nas treba gledati pozitivnim i optimističnim pogledom, jer ti pojedinci čine društvo jačim i naprednijim, a opet to znači da će se u njemu naći prilike i za one slabije i manje sposobnije. Od pojedinaca može čitavo društvo da ima koristi i to u velikoj mjeri: “Allah ih nije kaznio, jer si ti među njima bio; i Allah ih neće kazniti sve dok neki od njih mole da im se oprosti” (El-Enfal, 33). Ajet jasno govori da Allah ne kažnjava narod sve dok među njima ima iskrenih vjernika i onih koji čine istigfar. A nema sumnje da društvo nije uvijek u potpunosti na pravom putu, niti je uvijek na dobru. Kada u zajednici postoje oni koji su u pogledu ahiretskih djela uspješni, to se odražava i na one druge u pozitivnom smislu.

Zagovorništvo – šefat jednih za druge, poput šefata šehida i sl., uspjeh je pojedinca od kojeg će koristi imati i drugi.

“Gospodar tvoj nikada nije nepravedno uništavao sela i gradove ako su stanovnici njihovi bili dobri.” (Hud, 117)

I u ovom ajetu pojašnjava nam se da Allah ne uništava narode ukoliko među njima ima dobrih, a jasno je da nikada svi ljudi nisu dobri i pokorni. Ovo je u pogledu uspjeha u ahiretskim djelima. Postoje slučajevi kada je zbog dove jednog iskrenog roba spuštena kiša koju su ljudi dugo iščekivali.

Identična situacija je i u ovosvjetskim stvarima. Napredna društva jačaju pojedince u svakom smislu, jer taj pojedinac to mnogostruko vraća društvu, a društvo sačinjavaju i ostali pojedinci.

Sve navedeno govori nam da izreke spomenute na početku ovog teksta nisu poznate islamskoj tradiciji, nego su negativnosti koje su usvojene od drugih. Međutim, to je trenutno naša stvarnost koju smo dužni mijenjati i prilagoditi principima kojima nas uči vjera islam. Ukoliko neko uspije u nečemu, to nikako nema negativne implikacije na nas, niti nama može biti bolje ukoliko neko proživljava poraze ili teškoće. Zbog tuđih problema mi nećemo živjeti bolje, niti biti bolji ljudi. Naprotiv, zloba koju čovjek nosi u sebi šteti njemu lično, kao što zavist najviše šteti zavidniku. Ljepotu osjećamo zbog lijepih trenutaka koje proživljavamo, zadovoljstva koje osjećamo i uspjeha koji doživimo.

Često nam se dešava da idealiziramo muslimane i muslimansku zajednicu, pa ukoliko to i ne doživimo u praksi, onda sve to osudimo na propast. Muslimanska društva su pamtila razna iskušenja, od nepravedne vlasti, ubijanja nevinih ljudi, zatvaranja uleme i sl., ali su u općem smislu uživali mnogo prednosti i blagodati. Iako nekada pojedinci ne dožive ono što su htjeli, ne omogući im se ono čemu su težili, ili bivaju sputavani u ostvarivanju svojih ciljeva i snova, nepotrebno je da oni samo postanu razarajući i rušilački faktor muslimanskog društva ukoliko je to društvo u cjelini u usponu. Konkurencija je uvijek postojala, ljudi su se natjecali u raznim stvarima, i nerijetko su u pitanju bili lični interesi, tako da to nije vezano samo za naše vrijeme i naše stanje. Nikada nijedna zajednica nije mogla omogućiti svim svojim pojedincima sve ono što su željeli i što bi voljeli da imaju. Ako je takva situacija sa muslimanskim društvom koje je imalo državu i vlast, šta tek da kažemo za stanje kroz koje prolazimo mi u našem vremenu?

Nikako nam u prilog ne idu bilo kakva opstruiranja kako pojedinaca, tako i svih društvenih projekata koji su od opće koristi za muslimane. Islam nas uči da želimo bratu ono što želimo sebi. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio nas je da se dova muslimana za brata muslimana u odsustvu prima. Sve ovo i naprijed navedeno uči nas da trebamo biti podrška jedni drugima, a ne kamen o koji ćemo se saplitati. Svaki pojedinac je bitan za zajednicu, a naročito onaj koji se može svrstati u kategorije uspješnijih i sposobnijih. Gradimo pojedince kako bi oni gradili našu zajednicu. Investicija u ljudski resurs je najvrednija investicija. Jaki stubovi nose veliku građevinu, a jaki pojedinci čvrsto drže svoje društvo. S jakim temeljima i nosivom konstrukcijom i najjači zemljotresi ne ostave veliku štetu, i s jakim pojedincima vjetrovi fitni i iskušenja ne mogu slomiti zajednicu i oslabiti je toliko da padne.

Zato, ne treba da samo halalimo nekome njegov uspjeh, nego treba da se radujemo i budemo dio tog njegovog uspjeha.

Autor: Muhammed Ikanović, prof. / www.el-asr.com