Uzroci naše tuge, nezadovoljstva i praznine

Uzroci naše tuge su najčešće naši problemi, iskušenja, teškoće, neostvarene želje ili izgubljene blagodati. A tuga koja se ne umije kontrolisati biva uzrokom mnogo većih duševnih problema. Život na dunjaluku nije život u Džennetu, toga moramo biti svjesni. Međutim, Uzvišeni Allah nam kroz Kur’an i hadise daje upute kako da se nosimo sa osjećajem tuge i kako da se nosimo sa problemima.

On nam nije obećao život bez iskušenja, ali je obećao Džennet kao nagradu za sabur. Obećao nam je da poslije teškoće dolazi slast. I preporučio nam da nikako svoj život ne uspoređujemo sa životima drugih. Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže:
„I nikako ne gledaj dugo ljepote dunjalučkog života koje Mi kao užitak nekima od njih pružamo, da ih time na kušnju stavimo, a opskrba Gospodara tvoga bolja je i vječna.“ (sura Taha, 131)

1. Gledanje u dunjaluk, pretjerano razmišljanje o njemu, uspoređivanje sebe sa drugima koji imaju ono što mi nemamo- prvi je uzrok naše tuge, nezadovoljstva i praznine. Kao vjernici, trebamo imati svijest o prolaznosti svega, i ne dozvoliti sebi da negativne misli dugo borave u našem umu i da nas podstiču na nezadovoljstvo Allahovim kaderom. Kada nas takve misli pokušaju okupirati, sjetimo se svega onog što imamo a drugi nemaju. I čim prije, pokrenimo se i napustimo duboka razmišljanja.

2. „Šta bi bilo da je bilo, ili kad bi bilo“- riječi su ili misli koje shodno hadisu Poslanika, s.a.v.s, otvaraju vrata šejtanu l.a. Ako se već nešto desilo, to je već gotovo. Drugačije nije moglo biti. Možemo jedino izvući pozitivne i negativne strane naših postupaka u datim okolnostima i uzeti ih kao pouku za dalje. Razmišljanje o negativnoj prošlosti uzima energiju i crpi našu volju za životom. Razmišljanjem se iznova i iznova vraćamo na A tačku, i takav odnos prema prošlosti je zaista opasan i može nas dovesti do ozbiljnih psihičkih i fizičkih problema. Ukoliko se pak ne umijemo nositi sa prošlošću, neophodno je da zatražimo savjet psihologa ili psihoterapeuta.

3. Napuštanje ibadeta radi iskušenja nije nikakvo rješenje. Bez obzira koliko nismo spremni za namaz ili učenje Kur’ana- trebali bismo klanjati i učiti Kur’an, činiti dobra djela i druge ibadete. Prekidanje veze sa Allahom u trenucima iskušenja je najteže iskušenje. I put do još veće praznine i očaja.

4. Trebamo uvijek trenirati svoje misli da u svemu pronalaze dobru stranu, makar to bilo i najmanje zrno pozitivnog. Fokusiranje na negativnosti vremenom može odrediti našu prirodu i dovesti nas do duševnog ponora.

5. U trenucima iskušenja nikako ne smijemo sažaljavati sebe. Ukoliko sebe postavimo u takav položaj, automatski smo gubitnici. Čak i u najgoroj situaciji imajmo na umu da uz Njegovu pomoć možemo biti pobjednici i da je naša sudbina unikatna a naš život vrijedan. Vrijedni smo Njemu, i jedino On ima pravo da određuje našu vrijednost. Sigurno nam ne treba sažaljenje drugih- treba nam samo razumijevanje i podrška.

6. Radimo na sebi. Pratimo sebe, svoje duhovno zdravlje. Ne zapostavljajmo sebe, jer zaista sebi trebamo zdravi- koliko fizički toliko i psihički. Život je mnogo lijep da bismo ga trošili na tugu i očaj. Naš život je jedinstvena prilika da se trudimo na putu dobra i postizanja Allahovog zadovoljstva. Iskoristimo ga kao Allahov dar. I budimo prije svega sebi prijatelji. Jer, ukoliko se ne naučimo brinuti o svome fizičkom i mentalnom zdravlju- drugi sigurno neće.

Shvatimo svoja iskušenja kao dar Milostivog i put do našeg mentalnog i imanskog sazrijevanja. Gradimo sebe. I budimo uvjereni da su Njegovi planovi i Njegove odluke uistinu najbolji.

H. Lj.