Večeras je Džeko zabio gol! Večeras sam došao do kraja tunela!

Pogledah na sat, ostalo je još vremena do početka utakmice… Ova nam je tekma presudna! Eh, tako svaki put kažemo, ali zaista, ako večeras dobijemo Slovačku, put prema Brazilu ostaje nam otvoren bez ozbiljnijih prepreka. S obzirom da imam još fore do početka tekme, dadoh se u razmišljanje kako provesti preostalo vrijeme….

Zaista se radujem utakmicama naše repke, momci su fantastični i ova euforija koja vlada oko njih odavno nije bila prisutna u našoj maloj napaćenoj zemlji. Sva ta sportska dešavanja jedina su, izgleda, radost ovome narodu koji su skoro svi ostali svjetovni segmenti društva iznevjerili. I šta nam više na kraju treba, da smo siti za taj dan, da nam repka pobijedi i da se poslije skupa radujemo, a o sutra nećemo ni razmišljati, jer ujutro kad ustanemo i vidimo surovu stvarnost sa kojom se suočavamo svaki dan, prethodna noć dođe nam kao neki lijepi san.

Dumajući o tome, misli mi odlutaše u neku moju davnu prošlost, prijeratnu, kada sam sa svojima po mjesec dana boravio na plavom Jadranu, išao na Vlašić na skijanje, uživao, provodio se, gledali smo tada utakmice Jugoslavije i zdušno navijali… I to je bio lijep san, toliko lijep da se činilo kao da nikada neće proći, ali prošao je i to iznenađujuće brzo. Šta se desilo? Ne znam, nikada nisam ni pokušao da shvatim do kraja, jer nisam imao ni kada: dok sam se okrenuo, počeo je rat, raspad države, i dok sam se pribrao, već smo imali novu državu, novu reprezentaciju i nove heroje za koje ćemo navijati… To je bilo dovoljno za mene i bez puno razmišljanja prihvatio sam ponuđeno i nastavio gdje sam i stao…

Primjer istinskih meraklija i navijača imao sam u svome amidži i babi sa kojima sam, uostalom, i najviše vremena provodio po izletima, morima i tekmama. Bio je to život za poželjeti, sve te lijepe uspomene, anegdote, vrijeme provedeno u zabavi i veselju… eh… nostalgično se prisjećam tih dana i sad mi je u duši teško što toga nema više …jer moj amidža je nedavno napustio ovaj svijet i nema ga više… otišao je tiho, nečujno i sad mi izgleda tako kao da ga nikad nije ni bilo, kao da sam ga sanjao. Bože moj, je li moguće da sve to proživljeno, tolike godine, tolike avanture, da samo tako padne u zaborav, nestane, izlapi? Zar je to život, zar je to smisao svega? I tu mi se desi – KLIK…

Uhvati me iznenadni strah: Pa sve će ovo jednom proći… sva ova uživanja, provodi, izleti, tekme… svi ti lijepi osjećaji i emocije koje sam doživio, sve će nestati, nestat će mene, otići ću… Gdje? Ne znam gdje, samo slutim. Ali, ja bih da ne idem nigdje odavde, sa ovoga svijeta! Ovdje mi je dobro, nekada se patim, malo više, ali nekada i uživam, trpim što nemam posla, sekiram se za djecu i njihovu budućnost, ali isto tako uživam u rijetkim trenucima sreće kada igra repka, kad izađe neki dobar film u kinu, kada sa starom rajom izađem na piće… To je neki balans u životu koji imam… Ne, ne želim da napustim ovaj svijet, hoću da ostanem, ali, kako, kako da ostanem, kad ima jedna istina koju nikako ne mogu da sažvačem, preko koje nikako ne mogu da prevalim, u koju čvrsto vjerujem, iako nisam religiozan, a to je SMRT.

Da, u nju svako vjeruje, svako je u nju ubijeđen, ona kvari sve ovo što imamo, ona zaustavlja sve osjećaje, i dobre i loše, ona muti moju radost zbog još jedne pobjede repke… i večeras odjednom postadoh svjestan te gorke istine. Kamo sreće da se nisam dao u razmišljanje o svemu tome! Pogledah na sat, kad ono, utakmica je već uveliko počela, a ja to nisam ni primijetio usljed ovih razmišljanja koja su mi navrla u glavu. Za trenutak izgubih volju da je uopće i gledam, jer kakve mi fajde, kakve koristi! Odjednom se osjetih izgubljen u vremenu…

Pomislih: Pa gledao je i moj amidža sve te silne tekme, gledao zajedno sa mnom i radovao se, ali danas ga više NEMA, NEMA GA, i dobro se sjećam dana kada je napustio ovaj svijet, kada je umro, tiho, u tuzi, sa strahom u očima, sa grčevitim izrazom lica usljed bolova koje je imao… Nije ga tad više interesovala ni utakmica, ni izleti, ni provodi: zabavio se o sebi, o svom jadu, o svom završetku, a još više o tome kuda ide i da li uopće negdje ide ili se samo gasi, nestaje u bezdanu, u nebitku. Nije želio da umre, znam to sigurno, jasno nam je to i rekao jednom prilikom dok je ležao na postelji.

U onaj drugi svijet nije nikad ni vjerovao iako je čitav život neminovno prema njemu išao. o Bože, pa ni moje razmišljanje i vjerovanje nije ništa bolje od njegovog, i mene obuzima isti strah, evo, večeras, iste zle slutnje: Gdje ja to idem, za što živim, za koje ideale, koji je smisao moga postojanja? Je li smisao svega da sam uvijek sit, da imam za piće, da se zabavljam, provodim, ponekad i napatim, da sakupim u svojim grudima dovoljno i dobrih i loših uspomena i emocija, i onda na kraju da samo tako odjednom umrem, da se ugasim, da me nestane, da me nema, da sve moje uspomene i emocije, koje sam godina sakupljao, umru zajedno sa mnom, da nema više mojih bližnjih oko mene, nema moje raje?

Ne, ne mogu to da prihvatim, moram da prestanem da razmišljam o tome! Nemoguće, pa to je kraj tunela, nema se dalje kud! O Bože, kao da ludim, osjećam neopisiv strah i tugu od svega toga i ne znam šta da radim sad, da li da se… “GOOL!!! Kakav gol našeg dijamanta! Džeko je zatresao mrežu Slovaka izvrsnim volejom kakav se rijetko viđa!”, trgnu me glas komentatora koji me vrati u stvarnost. Skočih na noge od dragosti, zaista je igračina kakvu odavno nismo imali u našim redovima…

Opa, otvorena su nam sada vrata Brazila, već počinjem da razmišljam i da planiram kako bih se mogao ispaliti na svjetsko prvenstvo u Brazil, al’ će to biti dobar provod! Čovječe, ludilo, ludilo, ludilo je počelo! Nek živi ovaj tren, a sutra ko već zna… Hej, hej, vatreni navijač sam ja…
____________________________________________________________________

A zar današnje stanje mnogih muslimana nije identično kao u gornjem tekstu? Zar zaista ne znamo zašto živimo i kuda idemo?

Istinu je rekao Uzvišeni Allah:

“Svako živo biće smrt će okusiti! I samo na Sudnjem danu u potpunosti ćete dobiti plaće vaše, i ko bude od Vatre udaljen i u Džennet uveden – taj je postigao šta je želio; a život na ovome svijetu samo je varljivo naslađivanje.” (Kur’an, Ali Imran, 185)

“Znajte da život na ovome svijetu nije ništa drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na onome svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo; život na ovome svijetu samo je varljivo naslađivanje.” (Kur’an, Hadid, 20)
_______________________________________________________________________

NAPOMENA: Dio teksta koji govori o utakmici BiH – Slovačka i “o Džekinom davanju gola iz voleja”, autorova je pretpostavka, s obzirom da utakmica nije još ni odigrana, a sa ciljem kako bi što realnije predstavio suštinu teksta… svakako, sa nadom da će Edin dati što više golova.