Vezanost za dunjaluk bila mi je zaslijepila srce i oči

Vezanost za dunjaluk zaslijepila mi je srce i oči. Na sve sam gledala kao da nikada neću otići s ovog svijeta, subhanallah. Dok šejtan nije uzeo stvari “pod svoje”. Nije to trajalo dan, dva ili mjesec. Potrajalo je podosta to praćenje šejtanovih koraka. Misli crne, duša još crnja. Mislila sam da me Gospodar ne voli. Da me “odbacio”. I sad se naježim kad pomislim na to.

Stizala su i iskušenja. Sad shvaćam to kao uputu od Allaha. Elhamdulillah. Eh, jedne noći, usnula sam džamiju. Džamija crna, nit prozora nit vrata, mrkli mrak. Stojim ja na ruku’u i do mene žena neka. U crnom smo obe. Pokušavam da se ispravim, ne mogu. U pozadini čujem nepoznat glas: “KLANJAJ!”. Probudim se, umijem se. Sjednem i razmišljam. Gospodaru, toliko uputa i opomena si mi poslao, kroz san, kroz javu, vrijeme je da Ti se vratim.

Tako je i bilo. Jedan po jedan namaz. Učila, čitala, slušala, pa i hidžab stavila (ne odmah), elhamdulillah. Iako sam išla u mekteb, ništa osim Fatihe i sure Ihlas nisam znala, ali ljubav prema Allahu i želja da mi Gospodar oprosti bili su jači od svega. Hvala Allahu na uputi.

Od tada, stvari su se dosta promijenile. Iskušenja ima, naravno, ali gledam ih potpuno drugim očima. Znam da je od Gospodara, i da je za mene dobro. Strpljivo podnesem ono što me zadesi, zahvalim se za sve što me mimoišlo i nadam se Njegovoj Milosti. Čemu sekiracija, panika, kada će biti samo onako kako On odredi. Imam Allaha, On mi je dovoljan. On bez nas može, mi bez Njega ne možemo.

Molim Allaha s.v.t. da uputi i naše roditelje, naše bračne drugove, našu braću i sestre, sve oni koji nisu upućeni, na Pravi put. I da ostanemo na Putu istine sve do Sudnjeg dana. Amin.

Lejla