Vjera u Allaha olakšala mi je život na ovom dunjaluku

Vjera u Allaha olakšala mi je život na ovom dunjaluku

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Živio sam u muslimanskoj porodici, kući u kojoj se islam do neke granice poštovao, međutim to nije bio pravi način niti pravi islam, nažalost. Bili smo porodica koja je redovno uzimala alkohol, što za lijek, što za zabavu i uživanje. U mjesecu ramazanu islam se najviše poštovao, klanjalo se i postilo. Naučen sam bio na to da samo poštujem, čak ni u ramazanu nisam obavljao namaz. Također, imao sam minimalno znanje, u mekteb sam otišao nekoliko puta. Tako mi je djetinjstvo prolazilo, a onda je došao rat. Bio sam teško ranjen 12. 6. 1992. sa samo sedamnaest godina. Nakon rata, moj život se nastavio istim tokom, čak sa većom željom i dragosti što sam ostao živ.

Sve me to “tjeralo” na alkohol, provod, neko šejtansko zlo. Sa dvadeset tri godine sam se oženio, to je bila 1997. godina tj. poslije rata, ali moj način života ostaje isti. Tako je bilo nekih pet-šest godina braka, radio sam razne poslove. Jednog dana dođem na ideju da počnem sa radom na pijaci. Moji problemi i dalje su bili “veliki”, samo sam upao u još dugova. Poslije nekog vremena upoznajem jednog Arapa koji također radi na pijaci. Njegovo ime je Dijadin. Došao je u BiH tokom rata i osnovao porodicu, te je i ostao ovdje. Dijadin je bio veliki vjernik, kroz druženja smo se zbližili, ali ja sam bio takav kakav jesam, provod i alkohol. Dijadin je redovno obavljao namaz, išao u džamiju i u vremenu kada smo radili, mene nikada nije zvao niti bilo šta. Živjeli smo različite živote, ali njegov život mi se sviđao, jer je izgledao uvijek kao da nema brige te da je veoma rahat, a problemi u mojoj glavi se gomilaju.

Zbog silne brige poslije posla, odem u kafanu tražeći rješenje i spas u alkoholu. Subhanallah! Ujutro kada bih ustao problemi bi bili samo veći, ono para što sam imao, potrošio sam (popio). Krenuo sam na kahvu, ušao u auto, ne znajući ništa, samo sam stavio ruke na volan i od neke muke i pritiska u prsima izgovorio: “Bože, ja ovako ne mogu, pomozi mi Ti kako najbolje znaš.” Te noći sam opet konzumirao alkohol, a već sutradan idem na pijacu u Donji Vakuf gdje ću se sastati sa svojim prijateljem Dijadinom. Mahmuran i smrdljiv od alkohola, sjedio sam u autu. Došlo vrijeme za podne-namaz te mi je Dijadin prišao i rekao: “Brate, hajdemo na namaz.” Ostao sam u čudu jer to prije nikad nije uradio. Ja nisam mogao jer sam bio mahmuran, ali me je mnogo bilo stid te ga nisam htio odbiti pa sam mu rekao da ćemo ići sljedeći utorak. Nisam znao čak ni abdestiti, razmišljao sam kako ću.

Kada sam došao kući, moja kćerka je donijela knjigu iz mekteba u kojoj je sve detaljno opisano, kako abdestiti, kako klanjati itd. Rekao sam svojoj rahmetli majci šta mi se desilo, a pošto smo trebali klanjati podne-namaz, ja sam samo naučio abdestiti i klanjati deset rekata, s tim da mi je majka to sve pomogla. Kada sam došao tog utorka na pijacu, Dijadin me je odmah pitao da li idemo danas i potvrdno sam mu odgovorio. Približavalo se vrijeme namaza, a mene je bilo stid abdestiti u džamiji pa sam otišao u punicinu kuću i abdestio se. Dok smo išli na namaz, Dijadin je “trčkarao” od sreće i govorio ostalima koji su bili s nama: “Ide i Nehro s nama.” Pri ulasku u džamiju on i ostala braća su klanjali dva rekata, meni je to bilo čudno, ali i ja sam klanjao. Nakon ezana, klanjali smo onako kako je propisano. Oni su zbog pijace i posla izostavili sun-sunnet, a meni je i to bilo čudno jer sam znao da ima deset rekata, ipak izašao sam kad i oni. Taj dan sam iskreno prvi put molio Allaha, dž. š., da mi pomogne.

Ono što je ostavilo poseban utisak na mene jeste osjećaj kada sam izašao iz džamije, osjetio sam miris behara, svaki cvrkut ptica sam čuo, imao sam čudan osjećaj kao sa sve treperi. Upitao sam braću: “Je li i vama uvijek ovako fino kad klanjate?”, a oni su odgovorili blagim osmijehom: “Znamo šta ti je.” Čak pri povratku sa namaza, moja žena mi je rekla: “Šta je s tobom, ti si skroz drugačiji?” Na početku sam samo klanjao podne-namaz, poslije sam shvatio da taj namaz nije dovoljan za moju dušu i počeo sam klanjati i ostale namaze. Moj početak vraćanja u islam bio je pomalo težak, zapravo šejtan prokleti imao je ulogu, nagovorio me i stavio misli u moju glavu da mogu konzumirati alkohol i klanjati…

Nedugo nakon toga svratio sam u kafanu i napio se. Jutro nakon toga opet sam išao na pijacu, a kad se približilo vrijeme namaza, žena me pitala da li ću ići na namaz. Rekao sam da ne mogu jer sam mahmuran. Nakon te rečenice čuo sam jak ezan, pa sam rekao opet: “Eto, vidiš, i zakasnio sam.” Moja žena me začuđeno pogledala i rekla: “Kakav ezan? Tek je petnaest do jedan” (po podne). Tog dana ipak sam otišao na namaz, to sam shvatio kao znak, poziv, koji me Allahovom voljom vratio u vjeru. Prestao sam raditi sve što narušava granice vjere. Nastavio sam učiti o islamu i sve se lijepo poslagalo u mom životu kao knjige na polici.

Sada imam kćerku i sina koji, Allahovom voljom, idu pravim putem.

Sada svako iskušenje dočekam sa osmijehom jer znam da poslije iskušenja dolazi olakšanje. Vjera u Allaha mi je olakšala život na ovom prolaznom dunjaluku.