Vjernik vs šejtan (4. dio) – Pobjeda

To, da su vjernici pozvani da razmišljaju, jasna je stvar i Kur’anom toliko puta potvrđena. U to nema sumnje. Međutim, radi se o nečemu drugom.

Da bi bio ispravan fikr (misao), mora je pratiti zikr (sjećanje i spominjanje Allaha). Tek kada insan svoju pamet ogasuli, tek kada njegov razum uzme abdest zikirski, onda je spreman za fikr, za razmišljanje, i onda će misao biti plodna i ispravna.

Kada čovjek razmišlja, to je samo njegov posao i ničiji više, to je samo njegova stvar. Ukoliko nema zikra, ostavlja otvorena vrata za šejtanske vesvese, pa mu na um može svašta past. A šejtanu je dovoljno da ubaci mali virus u razmišljanje i njegov posao gotov. U takvim razmišljanjima, za koje neki vjernik može vjerovati da su prava stvar, može se javiti sumnja, recimo, u drugog vjernika i loša misao. Dakle, bez obzira što vjernik čini stvar Kur’anom potvrđenu – razmišlja – on nema nikakvu garanciju da je to razmišljanje i dobro po njega. Ukoliko nema zikra.

Rekoh, u nekom razmišljanju čovjek je sam.

Međutim, kada vjernik započne sa zikrom, kada počne sa veličanjem Gospodara Arša, sa slavljenjem i zahvalom, sa potvrđivanjem Njegovog tevhida, Njegove Uzvišenosti i Plemenitosti – tada taj pojedinac postaje članom univerzumskog hora koji Allaha zikir čini neprestano, tada ulazi u ogromnu, kosmičku halku zikira u kojem učestvuju svi – osim nekolicine nesretnih od ljudi i džina – i minerali, i bilje i životinje, i svi prirodni procesi, vjernici i meleci! Tek tada je pripremio svoj razum za istinsku misao, za plodonosni fikr!

Bez zikra, naša razmišljanja, ma koliko mi bili uvjereni da ciljaju na pravu stvar (razmišljanja o našem stanju, o našem imanu, šta nam je činiti, kako sa drugima oko sebe, itd.), neće biti p l o d o n o s n a. Iz njih se neće krenuti sa djelom, jer nisu započeta kako treba. Samo sa imenom Allahovim se otključavaju sva vrata, bez obzira koliko mislili o sebi kao pronicljivim i pametnim. A neprijatelj Allahov zna da od razmišljanja kojeg ne prati zikir nema ništa posebnog, pa nas pušta da mislimo kako je sve dobro.

Kada čovjek Allaha puno spominje, u svakoj prilici, onda nema ni vremena da nešto puno misli. A kada nema puno vremena za svakojaka razmišljanja, onda mu ni šejtan ne može prići. A koliku zikr štetu nanosi Allahovom neprijatelju, to je druga priča  

Kako rekoh, lijek nam je nadohvat ruke, pa do nas je. Hoće li neko pristati da mu neprijatelj Allahov kroji kapu ili će ga o ledinu razvalit – do svakog je pojedinca. Ja molim Uzvišenog Gospodara, molim Ga svim Njegovim Lijepim Imenima, da me učini od onih koji Ga neprestano spominju i veličaju, do Kraja svih krajeva. A molim i svakog vjernika i vjernicu koji ovo pročita, da ih Allah učini od onih koji su u stalnom spominjanju i veličanju Njega, kojima je Muhammed, alejhi-selam, uzor i koji su zadovoljni Allahom, a i Allah njima zadovoljan – amin!