Voziš li brzo?

Pogledao je na svoj brzinometar: sedamdeset i pet na sat u zoni u kojoj je ograničenje pedeset. Već četvrti put da ga policija zaustavlja u nekoliko mjeseci. Kako baš svaki put kad prekorači brzinu bude odmah zaustavljen? Usporio je i lagahno zaustavio auto, ne baš…
na zgodnome mjestu. Uostalom, neka saobraćajna policija koja ga je zaustavila brine o gužvi koja bi mogla nastati. Policajac je lagahno prilazio s velikim notesom u ruci. Čovječe, pa to je komšija; iz iste mahale. Još više se uvukao u svoj mantil. To je gore nego kazna koju će morati platiti.

Iskočio je iz auta i prišao policajcu, čovjeku kojeg je ranije sretao ali ga, do sada, nije vidio u uniformi.
“Đe’s ba! Malo sam zijan što te ovako sretoh…”
“Šta ima?”, odgovori policajac ali bez smješka.
“Izgleda da si me ufatio dok sam žurio kući ženi i djeci…”
“Ja, izgleda.”
Policajac je djelovao nesiguran, dobro je.

“Znaš šta, malo sam se prâvo naradio ovih dana u kancelariji. Eto, malo sam i prekršio koje pravilo, samo jednom.”
Šutnuo je nožnim prstima kamenčić na asfaltu:
“Žena mi reče nešto o roštilju večeras… Kontaš?”
“Kontam, kontam. Ali kontam i da si uvažen u našoj mahali.”
O-o. Ne sluti na dobro. Vrijeme za promjenu taktike.
“Pri kol’ko si me ufatio?”
“Sedamdeset. Možeš li se, molim te, vratiti u auto?”
“Čekaj ba, pogledao sam na brzinometar čim te vidjeh. Jedva da sam išao šezdeset i pet”, činilo se da je laž sve uvjerljivija kako se stjecalo iskustvo kroz kazne.
“Molim te, vrati se u auto.”

Isfrustriran, zavali se u sjedište, zalupi vratima i zabulji se u šoferšajbu. Nije žurio otvoriti prozor na vratima. Minute su prolazile. Policajac je nešto švrljao po papiru. Kao to da nije zatražio vozačku? Kako bilo, proći će sedmice prije nego što ga ponovno pozdravi kada se sretnu na ulici. Kuckanje po prozoru uzrokovalo je da okrene glavu na lijevo. Policajac stajaše s papirom u ruci. Spustio je prozor tek toliko da se papir može provući. “Fala”, nije mogao skriti ironiju u svome glasu. Policajac se mirno vratio u svoje auto.

Gledao ga je u retrovizoru kako odlazi. Odmotao je papir koji dobi. Kolika li je kazna? Ček’, ček’. Šta je ovo? Zezancija? Kazna sigurno nije. Počeo je čitati: “Dragi moj prijatelju, kćerka mi je imala šest godina kada je poginula. Pretpostavljaš – vozač je vozio preko dozvoljene brzine. Tri mjeseca u zatvoru i onda sloboda. Bio je slobodan otići svojoj kući i zagrliti svoje kćeri; sve tri. Ja sam imao samo jednu, i morat ću čekati odlazak na Ahiret (drugi svijet) da bih je, ako Bog da, ponovno zagrlio.”

Hiljadu sam puta pokušao oprostiti tome čovjeku. Svaki put mislim da sam konačno uspjeo to postići. Možda i jesam, ne znam, ali moram to ponovno učiniti jer nisam siguran. Kako bih i bio?! Moli dragoga Allaha za mene. I, molim te, pazi – moj sin je sve što mi je ostalo.”
Okrenuo se na vrijeme da vidi kako policajčev auto odlazi. Gledao je za njim sve dok se ne izgubi iz vida. Ostao je u šoku. Nakon i on krenu, ovaj put posve lagahno vozeći kući.