Vraćam ti se, o Allahu!

 Enes b. Malik el-Ensari, Poslanikov sluga, pripovijeda da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uistinu se Allah više obraduje tevbi Svoga roba nego što bi to učinio neko od vas kada bi putovao na devi kroz pustinju, i izgubio je, a na njoj mu sva hrana i voda, pa je dugo tražio i, izgubivši nadu da će je pronaći, legao u hlad jednog drveta da se odmori, i u takvom stanju očaja odjednom ugleda svoju devu u neposrednoj blizini kako mirno stoji, te odmah skoči i uhvati je za povodac i od silne radosti uzvikne: ‘Allahu, Ti si moj rob, a ja sam Tvoj gospodar!’, pogrešno se izrazivši od prevelike radosti.” (Muslim)

 Pričala mi jedna sestra da je sa nekih nepunih pet godina naučila harfove i počela učiti Kur’an. Roditelji, dedo, nana, tetke, svi su bili ponosni na nju. Išla je u školu, ali namaz nije propuštala. Kao djevojka, znala je naučiti po trideset hadisa navečer dok bi drugi spavali. Onda se udala i došla u porodicu u kojoj niko nije znao ni Fatihu proučiti. Svašta je sestra preživjela. Od nasilja, vraćanja majci i ocu, opet vraćanja mužu zbog sramote i onoga šta će narod reći. Izrodila troje djece i u takvoj okolini u kojoj je bila imanski oslabila, ona koja nije namaz propuštala, često se zbog drugih obaveza znala oglušiti na poziv za namaz. Vremenom je počela zaboravljati hadise, a i Kur’an je slabo učila.

Kad bi dolazila kod roditelja, sva ona ljepota vjere u njoj se budila, pa bi joj tuga pritiskala srce. Djeca su rasla, odgajala ih je i učila svemu onome što su nju učili, ali slast vjere koju je ona nosila u srcu kao da je nestala. Trajalo je to godinama. Sve se nekako činilo preče od namaza i Kur’ana. Izbjegavala je često ići roditeljima, jer tamo je nešto zbog čega nju grize savjest. Nije mogla pogledati ocu u oči (stidjela se svog nemara) kada bi uzeo Kur’an u ruke i nju pozvao da zajedno uče. Trajalo je to i trajalo. Samo bi pred spavanje sure i dove, koje je naučila kao mala, šaputala u tami svoje sobe, kao da se pribojavala da je ko ne čuje. Postila je sestra ramazan i tada joj je bilo najteže. Pekla ju je savjest, a ona uspavana slast se budila. Nije mogla ostati ravnodušna kad bi čula učenje Kur’ana, jer su to bile prve riječi koje je kao djevojčica izgovorila. Borila se dugo, ali prokleti je šejtan vukao na svoju stranu.

Kako istina uvijek pobjeđuje, a Allah, dž. š, čuva, voli i štiti Svoje dobre robove (sestra je uvijek bila dobra, blaga, čestita, često je davala sadaku kradom) Plemeniti Gospodar joj se smilovao. Došla je noć u kojoj je progledala, elhamdulillah. Okupala se, abdestila i plačući stala na namaz. Stalno je ponavljala: “Vraćam ti se, o Allahu!” Tuga u njenom srcu i dalje je bila zbog nemara prema Uzvišenom Allahu. Kada je poslije namaza, dok su je ukućani u nevjerici gledali, uzela Kur’an i zaučila njoj poznate sure, zajecala je dušom i srcem. “Oprosti, ja Rabb, oprosti, ja Rabb!”, ponavljala je to dugo u noć. Onda je ustala na noćni namaz, klanjala i na sedždi dugo molila Gospodara za uputu i oprost. Mislim da tu noć nije samo ona plakala. Zaplakali su i šejtani prokleti koji su izgubili bitku. Od te noći više nije propustila namaz, a Kur’an je ponovo proljeće njenog srca. Često je možeš vidjeti nasmijanu, a kako i ne bi, jer je to osmijeh sreće, radost što se vratila tamo gdje pripada, u okrilje svoga Gospodara.

Molim Allaha, Gospodara svjetova, Gospodara uzvišenog Arša, da nam se smiluje, sačuva nas od nemara, iskušenja i svega onoga što bi nas udaljilo od Stvoritelja i Njegova puta! Amin!

 Vraćam ti se, o Allahu
sa grijesima kao more 
bez Tebe mi, Stvoritelju, 
u životu samo gore

 Kao mala, učila sam
i voljela Tebe snažno
Al’ kroz život zavede me 
nešto što je bilo lažno

 U okrilje Tvoje bježim
sklanjam se od svijeta, zla,
zadovoljstvu Tvome težim
jer malešna sam ja.

 Tekst poslala sestra R. K.