Zaboravio je da Allah pravedno račune sviđa

Ova istinita priča iz Bosne bi trebala da bude upozorenje svima onima koji granice zla prelaze i zaboravljaju da je Allah iznad njih, da ih posmatra i bilježi svako dobro i upozorava: „Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga. A onaj ko bude ‎uradio i koliko trun zla – vidjet će ga“ (Ez-Zilzal: 6-8). Prije par godina, nazvao me stari dedo, moj daljnji rođak, i zamolio da odem u bolnicu jer će hitna pomoć upravo da doveze njegovog sina koji je doživio tešku nesreću u šumi dok je sjekao drva… Bez odlaganja sam se odmah zaputila ka Kliničkom centru Koševo i sitgla tačno na vrijeme kad i hitna pomoć sa mojim rođakom. Nije bilo nimalo lako gledati prizor polomljenog mladog čovjeka i njegovo blijedo lice kako se grči od strašnih bolova.

Prebačen je direktno u operacionu salu na operaciju kičme jer mu je ogromno drvo palo po dužini cijelog tijela i polomilo kičmu. Nade za njegovo preživljavanje su bile veoma male i doktori nisu bili nimalo optimistični.Čekala sam ispred operacione sale i molila Allaha da mu se smiluje. Telefon mi je neprestano zvonio jer njegova familija je bila daleko pa nisu stizali tako brzo do bolnice. Tješila sam ih i nesigurnim glasom ubjeđivala da je dobro i da će se sve insallah dobro završiti. Operacija je završila nakon šest sati i doktori su samo slegnuli ramenima tvrdeći da je sad u Allahovim rukama i da više ništa ne mogu uraditi.

Stigla je i njegova familija a među njima i babo koji je mašAllah mu’min za primjer. Nije plakao niti paničario samo je dovio da se Allah smiluje njegovom sinu i oprosti mu grijehe. Bio je jako blijed a kada je vidjeo sina u kakvom je stanju, uzdahnuo je nekim nedefinisanim uzdahom i izašao iz intezivne njege. Izašla sam za njim da vidim kako je i da ga malo utješim. Iznenadio me kada je rekao da sjednem da me nešto zamoli. Mislila sam da se molba odnosi na neku urgenciju kod doktora ili nešto slično za njih da uradim ali on je tražio da dovim za njegovog sina da mu se Allah smiluje i oprosti mu grijehe, da ne preseli kao nevjernik i zalim.

Tješila sam ga da je nas Gospodar Er-Rahman i da će svoju milost darovati, da ne treba da se brinemo, “nakon ovog iskušenja i sabura, izaći će on insallah kao od majke rođen očišćen od svakog grijeha“…tješila sam dedu. Iz njegovih uplašenih očiju skliznu po jedna suza, koje ne uspjede sakriti od mog pogleda pa započe svoju priču. Moj sin… je u posljednje vrijeme zaboravio na Allaha i velikim grijesima se okrenuo, postao je šejtanski sluga i nikakvog dobra od njega nismo vidjeli. Bio je veliki zalim prema svojoj porodici ali i prema svima onima sa kojima dođe u kontakt.

Postao je veliki varalica i bez imalo rahmeta je neki dan prevario staru nanu kada je od nje kupio tele. Došao je kući zajedno sa svojim jaranom i smijući se pričao kako je nanino tele, dok je stajalo na vagi, uhavatio za rep i zavrnuo tako jako da se jadno tele odignulo od bola pa tako olakšalo vagu…. Još dvije suze skliznuše niz dedino blijedo lice govoreći: „Da si samo vidjela kako su se smijali i izigravali nanu koja ih je upozorila da se ona ne brine da li će je zakinuti jer će njoj Allaha nadoknaditi a njih prema zaslugama nagraditi“.

Mislili su da se mogu igrati sa Allahom. Nanu su toliko prevarili da su za tele otišli kupiti junicu, ali ih je Allah kaznio pa im je junica zdrava omrkla a ujutro je našli krepanu. Iskoristio je otac ovu kaznu da opomene svog sina da se vrati na ispravne staze, ali se on još više osilio i počeo ponašati kao da prkosi Allahu. Otišao je u šumu sam da siječe drva jer više nije trpio ničija upozorenja i doživio ovu nesreću. Allahovom voljom, našao ga je komšija kome je on veliki zulum činio i sa kojim godinama nije razgovarao. On mu je uz Allahovu pomoć spasio život.

Iznenadila me ova priča i duboko potresla, koliko zbog uništenog mladog života, toliko zbog dede koji mi je bio izuzetno drag i za koga znam da je istinski vjernik, inšAllah, pa mogu samo predpostaviti koliko je za njega ovo iskušenje bilo teško. Nakon što se probudio iz kome, sjetio se ovaj mladić svojih grijeha i učinio istinsku teobu Allahu, molio je da ga ne usmrti kao nevjernika i tragovi teobe su se doista primjetili.

Vrijeme je prolazilo a na iznenađenje svih doktora, on danas sjedi u invalidskim kolicima iako su sve prognoze ukazivale na to da će biti zauvijek zavezan za krevet, potpuno nepokretan. Hvala Allahu koji mu je svoju milost ukazao i koji ga je nakon opomene ostavio još u životu da ima priliku raditi dobra djela i njima brisati loša.

Preispitajmo sebe, da li smo mi spremni dočekati Meleka smrti bez straha i da li smo dovoljno iskoristili blagodati pokajanja i Allahove milosti prema nama!

Nadja Dizdarević