Zadnji trenuci u životu Salahudina Ejubija

Preselio je u vrijeme sabah namaza, a nakon podne namaza su iznijeli njegovo tijelo. U predajama se spominje da su ljudi jecali i plakali kao da je cijeli dunjaluk bio na tom jednom mjestu. I mnogi ljudi nisu mogli povjerovati kada su vidjeli njegovo mrtvo tijelo. Padali su u nesvijest. Nisu htjeli prisustvovati njegovoj dženazi jer nisu mogli vjerovati da je Salahudin preselio! Onaj koji je oslobodio Svetu zemlju…

Nakon primirja Salahudin se vratio u Damask. U predajama se spominje da je jednog kišovitog dana pošao da posjeti hadžije, i kada se vratio, bilo je hladno i padala je kiša, on se razbolio. Njegovo stanje se svakodnevno pogoršavalo. El-Imad kaže: ‘Bio sam sa Salahudinom kad se razbolio.’ I on prenosi: ‘Tako mi Allaha, svaki put kad bi se Salahudinovo stanje pogoršalo, kao da bi se njegova vjera u Allahovu milost učvrstila.’ Kaže: ‘Kako je njegovo tijelo slabilo, tako je njegova vjera u Allaha bivala sve čvršća.’

U takvom stanju, Salahudin više nije mogao izlaziti u mesdžid, ali je i dalje insistirao da klanja namaz u džematu, tako da bi mu dovodili imama, i onda bi mu pomagali da ustane a zatim bi klanjao namaz u džematu. Desetog dana, Salahudin je izgubio svijest. Šejh Džafer spominje: ‘Učio sam Kur’an kraj njegovog kreveta, i kada sam stigao do ajeta: ‘On je Allah – nema drugog boga osim Njega – On je poznavalac nevidljivog i vidljivog svijeta!‘ (Al-Hašr, 22) Rekao je: ‘Salahudin je duže vrijeme bio u nesvijesti, ali sam čuo njegov tihi glas kako govori – Istina. Rekao si istinu!’

I kaže: ‘Tri dana sam učio Kur’an kraj Salahudinovog kreveta, i posljednjeg dana kad je preselio, stigao sam do ajeta: ‘Nema boga osim Njega, u Njega se uzdam!‘ (Ar-Ra’d, 30) I vidio sam kako Salahudinovo lice postaje sjajno, i potom je izgovorio šehadet i napustio ovaj dunjaluk.’ Ibn Šedad spominje da je to bila najveća katastrofa koja je pogodila muslimane nakon smrti četverice pravednih halifa. Ibn Šedad kaže: ‘Mnogo puta sam čuo riječi – volio bih da sam umro umjesto njega, i uvijek sam smatrao da je to pretjerivanje. Ali sam shvatio istinsko značenje tih riječi kada je Salahudin preselio. I želio bih da sam ja preselio umjesto njega.’

Abdulatif, poznati fizičar kaže da su ljudi žalili za Salahudinom kao da je bio poslanik. Zato što su ga svi voljeli. Voljeli su ga dobri i loši, muslimani i nemuslimani. Svi su voljeli Salahudina. A šta je ovaj kralj ostavio iza sebe? Kralj Egipta, kralj Sirije, Libana i Jemena… Šta je ostavio iza sebe? Ostavio je jedan dinar i 47 dirhema, nešto oružja i svog konja. To je sve što je ostavio. Morali su pozajmiti novac za njegovu dženazu. Ali reći ću vam šta je ostavio iza sebe. Ostavio je naslijeđe iza sebe! Ostavio je naslijeđe i zato smo mi danas okupljeni ovdje.

Preselio je u vrijeme sabah namaza, a nakon podne namaza su iznijeli njegovo tijelo. U predajama se spominje da su ljudi jecali i plakali kao da je cijeli dunjaluk bio na tom jednom mjestu. I mnogi ljudi nisu mogli povjerovati kada su vidjeli njegovo mrtvo tijelo. Padali su u nesvijest. Nisu htjeli prisustvovati njegovoj dženazi jer nisu mogli vjerovati da je Salahudin preselio! Onaj koji je oslobodio Svetu zemlju.

A kako je Salahudin sahranjen? Morali su pozajmiti novac za njegovu dženazu, a Kadi Fadil je dao fetvu da Salahudin treba biti sahranjen sa njegovom sabljom, tako bi na Sudnjem Danu, kada bude proživljen… Jedna od sedam kategorija ljudi koji će biti u Allahovom hladu na Sudnjem Danu je pravedni vladar. I kada bude u hladu Svevišnjeg Allaha da bude naslonjen na svoju sablju, i da svi mogu vidjeti da je to on, oslobodilac Svete zemlje (Palestina, Jerusalim). Čovjek koji je otvorio kapije krstaških tvrđava i zamkova, jednu za drugom. A na njegovom grobu su napisali: ‘O Allahu, kao posljednju njegovu pobjedu, otvori mu džennetske kapije!’

Draga i poštovana braćo i sestre, vi koji ovo slušate… Salahudin je jedan od najvećih heroja islama. I zato smo se ovdje okupili i sjećamo se njega. Ali problem kod većine muslimana danas, ili kod svih muslimana… Je taj što mi živimo od svoje slavne prošlosti.

Pjesnik je rekao: ‘Dolaze na Salahudinov kabur, stalno dolaze iznova… I šta oni rade? Oni stoje pored Salahudinovog kabura i govore – ustani Salahudine, ustani! Ustani, trebaš nam!’ Zar ne vidite šta se dešava u Iraku? Zar ne vidite šta se dešava u Afganistanu? Zar ne vidite kakvi mlitavi beskičmenjaci nama vladaju? ‘O Salahudine, trebamo te da oslobodiš sveta mjesta!’

Pjesnik kaže: ‘Oni dolaze kod njegovog kabura i govore – ustani Salahudine, ustani! Sve dok se njegov kabur ne počne da se žali zbog smrada koji ga okružuje! Koliko puta godišnje ćete pokušavati da probudite Salahudina? Koliko ćete još uznemiravati Salahudina zbog vašeg kukavičluka?’ I onda kaže sarkastično: ‘Zar je došlo do toga da živi mole umrle za pomoć?’

Niko ne teži tome da postane Salahudin! Niko se ne trudi da bude kao Omer ibn el-Hattab ili Ebu Zerr ili Ebu Bekr, radijAllahu anhum, ili Hatidža ili Fatima… Niko ne teži tome da bude poput njih. Mi živimo od svoje prošlosti! Sjećamo se ovih ljudi, ali niko od nas ne teži tome da bude poput njih! Kako možemo biti kukavice kada vjerujemo u Onaj svijet? Kako možemo veličati Salahudinov ili Omerov život, a potom sami biti kukavice…

Preuzeto sa istoimenog video klipa – Obrada: AbdulHamid
Za N-um.com pripremio A.Ć.