Zadovoljno srce

Jeste li ikada razmišljali šta biste poželjeli kao jedinu želju, kada bi morali izabrati samo jednu od svih želja koje imate? Ja jesam. I na kraju sam došla do zaključka da bi poželjela da mi Uzvišeni Allah podari zadovoljno srce. A zašto bih baš to izabrala kao jedinu želju?

Kroz različita iskušenja sam spoznala da sreću ne čine stvari izvana. Imati nešto ili nemati-apsolutno nije uzrok naše sreće, odnosno nesreće. Sreća dolazi iznutra, i zavisi od našeg „pogleda“ na vanjski svijet: kako doživljavamo svijet oko nas, kako doživljavamo događaje koji se dešavaju oko nas, i kako prihvatamo ono što se lično nama dešava. Da li razvijamo u sebi osjećaj zahvalnosti i prihvatanja Allahovog određenja, ili smo konstantno nezahvalni i nezadovoljni sa svim onim što imamo ili nemamo.

Možemo sresti čovjeka koji ima apsolutno sve – ali je prazan „iznutra“, nezadovoljan, nesretan. I možemo sresti čovjeka koji „nema“ ništa, ali je sretan, ispunjen i zadovoljan. I upravo u tom momentu postajemo svjesni da je rad na nama samima i dova Uzvišenom Allahu da nam podari zadovoljno srce-jedino dvoje koje nas može dovesti do istinske sreće i zadovoljstva. U protivnom, ništa nas ne može i neće moći učiniti sretnim.
___________________

Iskušenja u našim životima su neminovna. Gubitak i dobitak onoga što volimo i želimo. Nemanje nečega za čim čeznemo. Ali, to sve nije razlog naše nesreće i nezadovoljstva. Razlog naše nesreće i duševnog nespokoja u velikom broju slučajeva je naše mišljenje o Allahu i način na koji prihvatamo Njegovo određenje. Kada nas zadesi neko iskušenje – ono što prvo pomislimo i kažemo: „Što mi ovo Allah dade!“ ili „Allah me sigurno voli i zna šta je najbolje za mene.“

Kada nam nešto ne ide od ruke, da li se na Stvoritelja svoga ljutimo, ili čvrsto vjerujemo da će nam On dati bolje i ljepše od onoga što tražimo i želimo. Kada nešto nemamo, da li konstantno te blagodati gledamo kod drugih zavideći im i prigovarajući našem Stvoritelju zašto ih nama nije dao ili smo Mu zahvalni na onom što je On nama darovao, bilo to veliko ili malo.

Kada sa ljudima prekinemo odnos, da li konstantno tražimo krivice u drugima ili smo svjesni da je i naš odnos sa drugima (trajanje i prekid) Allahov kader i da najprije trebamo potražiti krivicu u sebi i raditi na sebi-da budemo bolji i da uzmemo pouku iz onoga što je bilo. Jer, sve što nam se dešava Allah nam daje s razlogom. Da nešto naučimo. Da se Njemu vratimo. Da sebe i svoj život prihvatimo kao neponovljiv Allahov dar.

Svi smo mi unikat. Allahov dar čovječanstvu. I trebamo prvenstveno sebe doživljavati kao blagodat. I truditi se da budemo od koristi sebi i drugima. Put do sreće je tako blizu nas, u nama. I krije se samo u traženju zadovoljstva Allahovim kadrom i prihvatanju svega sa čvrstim uvjerenjem da drugačije nije moglo biti.

________

Često se sjetim posljenjih ajeta sure Al-Fadžr koji govore o povratku Allahu: „A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet moj!“ I sjetim se da je dunjaluk tu da nas nauči zadovoljstvu sa odredbom Onog koji vlada. Jer, svakako ćemo umrijeti, bili zadovoljni ili ne. Samo, ako izaberemo zadovoljstvo-život će nam biti mnogo ljepši. I pripremit ćemo sebi, voljom Njegovom, dobrodošlicu u Džennet. A zar nam to svima nije i jedini cilj i smisao života?