Zagrebčanka

Imam tek 16 godina i živim u Zagrebu. Što se tiče vjere u porodici, s očeve strane svi su pravoslavci, ali ne praktikuju previše vjeru, dok su s majčine strane katolici i moglo bi se reći da to i praktikuju. Dok sam bila malena, majka me uvijek vodila sa sobom u crkvu, no ja nisam osjećala nikakvu posebnost u tome, tako da sam jedva čekala da malo odrastem i prestanem ići tamo. Za sve to vrijeme ocu je to smetalo, on je bio više za to da budem odgajana u ateizmu. Prije otprilike pola godine, na netu sam započela dopisivanje sa jednim momkom, koji je znatno stariji od mene. On je iz Bosne i musliman je. Počeli smo da se dopisujemo o svemu, pa tako i o vjeri. Prije toga nisam znala gotovo ništa o islamu. Od njega sam 1. put saznala da muslimani ne jedu svinjetinu, da ne smiju piti alkohol, da se klanjaju Allahu.

Sve me to polahko počinjalo interesirati. S obzirom da sam imala naviku na dan provesti po 3 sata na netu bezveze igrajući igrice ili skidajući muziku, odlučila sam da ih provedem istraživanjem tekstova o islamu. Naravno počela sam polahko sa osnovnim stvarima kao što je na primjer, Ramazan, tko je Allah, ko je Poslanik (a.s.), šta je uopste Kur’an. Ti osnovni pojmovi vodili su me sve dublje tako da sam saznala da je pozdrav ‘Selam alejkum’, sada sam željela znati i značenje tog pozdrava i toga što on predstavlja za muslimane, isto tako sam počela da čitam različite tekstove iz Kur’ana, Dove, priče o Poslaniku (a.s.), itd.

Naravno pročitala sam i koji su veliki grijesi. I odjednom kao da sam se počela pridržavati toga. Prije sam s društvom znala piti alkohol u disku, a sada sam se po prvi put osjetila ponosnom što im kažem da više ne pijem i nekako sretnom, ne samo zbog sebe već zbog toga što je to grijeh. Naravno, svaki dan sam na netu tražila nove i nove stvari, započinjala dopisivanja s ljudima koji su također muslimani. Za sve te prilike odabrala sam si muslimansko ime koje mi je bilo nekako posebno, s značenjem nekako bliskim meni, ko stvoreno za mene, a to je Šemsa (sunčeva svjetlost), jer kao da su me zrake sunca i svjetlosti obasjale nakon što sam počela upoznavati se sa islamom.

Sigurna sam da jednog dana želim da se udam za muslimana, tako da mogu i djecu tako odgojiti i da mogu još više i bolje praktikovati vjeru.
Eh sada, problem je što ja živim u Hrvatskoj, zemlji koja je katolička i u kojoj baš i nema mnogo muslimana. Moji roditelji vide kako mi ta vjera osvaja srce i pravo su ljuti zbog toga, jer njihove vjere nisam željela da prihvatim a sada odjednom prihvatam islam – vjeru s kojom niko u obje porodice nema veze. Ja nekako u sebi osjećam da je ta vjera kao stvorena za mene, osjećam da je jedina prava.

Želim se ponašati potpuno u skladu s njom a što nemogu i zbog toga se osjećam strašno. Ne mogu da izrazim dio sebe koji je veoma bitan.
Jedino što me od svega tješi je da ću jednoga dana kada se udam za muslimana, moći praktikovati sve ono što ne mogu sada (npr. nošenje hidžaba) i jednostavno živim za taj trenutak. A dotada islam će živjeti u meni i mome srcu sve dok mi dragi Allah ne omogući suprotno…