Zaista se djela cijene po njihovom završetku

Od Sehla ibn Sa’da se prenosi da je Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem rekao:

“Zaista se djela cijene po njihovom završetku.” (Buhari, 11/330)

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se prenosi od Vjerovjesnika, alejhis-selam, da je rekao:

“Zaista je moguće da neko dugo vremena radi djela stanovnika Dženneta, a potom okonča svoj život sa djelom stanovnika Vatre. A moguće je također da neko dugo vremena radi djela stanovnika Vatre, pa svoj život okonča sa djelom stanovnika Dženneta.” (Muslim, 2651)

Buhari i Muslim prenose od Sehla ibn Sa’da, radijallahu anhu, da se Allahov Poslanik sreo s idolopoklonicima. Među drugovima Allahovog Poslanika bijaše jedan čovjek koji nije ostavljao od idolopoklonika ni malo ni veliko, a da ga nije slijedio i udario svojom sabljom. Potom je neko rekao: “Niko od nas nije zaslužio nagradu kao taj i taj.” Tada je Allahov Poslanik, alejhis-selam, rekao: “On je od stanovnika Džehennema.” Neko od ljudi reče: “Ja ću se s njim družiti i pratiti ga.” Nakon toga je taj čovjek bio teško ranjen, pa je sebi ubrzao smrt tako što je dršku svoje sablje zabio u zemlju a njeno sječivo stavio između svojih grudi duž prsa, potom se navalio na sječivo svoje sablje i ubio se. Zatim je prijatelj tog čovjeka došao Poslaniku i rekao: “Svjedočim da si ti Allahov Poslanik”, te mu je ispričao šta se dogodilo. Poslanik, alejhis-selam, reče: “Zaista, čovjek ponekad u očima ljudi radi djela dženetlija, a on je ustvari džehenemlija; a ponekad čovjek u očima ljudi radi djela džehenemlija, a on je, ustvari, dženetlija.”

Imam Buhari na ovo predanje dodaje i slijedeće predanje kao dio istog hadisa: “Zaista se djela cijene po njihovom završetku.” (Buhari, 11/330)

Poslanikove riječi: “…ponekad u očima ljudi…” ukazuju da djela u biti nisu kakvim se čine. Uzrok tragičnom završetku života jeste unutrašnja intriga (bolest) kod tog čovjeka koju ljudi ne primjećuju i ne vide. To može biti sa strane loših djela ili tome slično. Ta pritajena osobina čovjeka za sobom povlači kobni završetak ovosvjetskog života.

Također, čovjek ponekad može raditi djela džehenemlija, a da unutar sebe posjeduje skriveno svojstvo dobra, pa ono na kraju života prevlada i donese mu sretan završetak. Zbog svega toga se selef mnogo bojao tragičnog završetka. Bilo je i takvih koji su se uznemiravali kada bi se spomenuli ti završeci.

Rečeno je: “Srca pobožnjaka stoje okačena (zabrinuta) o njihovim završecima govoreći: “Kako li ćemo završiti!?” Dok su srca mukarrebina (bliskih Allahu) okačena (zabrinuta) za ona djela koja su uradili govoreći: ‘Šta li nas čeka?!'”

Zato su se ashabi i naši dobri prethodnici koji su došli poslije njih bojali za sebe licemjerstva. Srca su im bila uznemirena i u agoniji, jer se vjernik za sebe boji malog licemjerstva, boji se da ono na kraju njegova života neće nadvladati i uvesti ga tako u veliko licemjerstvo. Zle i tajne bolesti obavezuju tragičan završetak, zato je Poslanik, alejhis-selam, mnogo učio dovu u kojoj ja tražio od Allaha da ga učvrsti u imanu.

Bilježi Muslim od Abdullaha bin Amra da je čuo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao:

“Srca svih ljudi su između dva prsta Milostivog kao jedno srce koje okreće kako hoće.”

Potom je Allahov Poslanik, alejhis-selam, rekao:

“Bože, Ti si Onaj Koji okrećeš srca, pa okreni naša srca da Ti budu pokorna!”