Zajednica – dobrobit ili šteta? (Brak, jesmo li svjesni njegovog emaneta?)

U Bosni i Hercegovini, a i šire na Balkanu, nameće se tradicija života u zajednici mladih bračnih parova. Odbijanje života u zajednici, ili se smatra neposlušnošću i nebrigom  sina prema roditeljima, ili se pripisuje snahi i njenim „pokušajima“ da odvrati sina od roditelja. S druge strane, niko se ne pita da li je ta „tradicija“ štetna za nove brakove, i da li ona uopšte ima uporište u islamu.

Prije svega, potrebno je razjasniti da život u zajednici i dobročinstvo nisu isto, niti jedno drugo uvjetuju. Tako postoje primjeri sinova koji žive u zajednici sa svojim roditeljima (a ovakvi primjeri su mnogi), nisu im ni od kakve koristi- a ako i jesu to je jedino preko snahinih leđa, i još su na teretu roditeljima- kako finansijski, tako i svojim bračnim problemima i nezrelošću, kao i nemogućnošću harmoniziranja dvije strane: svoje supruge i porodice sa jedne strane, i svojih roditelja sa druge strane. Takvo stanje često biva sebebom mnogih problema, netrpeljivosti, prebacivanja i prigovaranja- a nerijetko se sve završi uništenjem novog braka i posljedicama koje razvod braka donosi.

Postoje i drugi primjeri: sinovi koji ne žive u zajednici sa svojim roditeljima, redovno ih posjećuju, brinu o njima u svakom smislu, pokušavaju im se odužiti za njihovo dobročinstvo (jer ne mogu reći da im pomažu). Ali, isto tako- ne dozvoljavaju miješanje svojih roditelja u njihov brak i ograđenu zonu privatnosti koja se tiče jedino muža i žene, kao što ne dozvoljavaju suprugama da ih odvrate ili udalje od roditelja. Svoju porodicu vode dostojanstveno, zrelo i odvažno, poštujući i jednu i drugu stranu i harmonizirajući njihov međuodnos.

Ako ćemo potražiti uporište za zajednicu u Kur’anu i Sunnetu- zasigurno ga nećemo naći. Čak se ne spominje ni jedan primjer u kojem su mladenci živjeli sa nečijim roditeljima u zajednici. S druge strane, imamo primjer Ibrahima a.s. i njegovog sina Ismaila a.s., koji je živio samostalno sa svojom suprugom. Islam štiti svačije pravo, ali i svačiju privatnost i slobodu.

Zašto je štetna zajednica?

Kao prvo, život sina u potpunoj zajednici sa roditeljima onemogućava ga da postane odrastao i svoj čovjek. S obzirom da su roditelji roditelji, on će se uvijek osjećati kao dijete pored njih. Posebno ako ni sam nije dovoljno zreo. Tada će za svaki svoj postupak tražiti odobrenje svojih roditelja, što će narušiti njegov autoritet kod supruge, a time i proizvesti mnoge probleme. Muškarac treba da bude muškarac, da je vođa svojoj porodici. Može se posavjetovati sa drugima u vezi svojih odluka, ali će konačno sam donositi odluke, snositi posljedice, i kontrolisati situacije.

Drugo: Za uspješan i sretan brak potrebna je kvalitetna bračna intima. Postavlja se pitanje kao supružnici uopće mogu biti opušteni i jedno drugom posvećeni, ako se u susjednoj sobi nalaze roditelji koji čuju čak i malo glasniji šapat? Kako mogu biti prisni i mimo spavaće sobe, ako roditelji vide i prate svaki njihov kontakt? Kako se uopće mogu dogovarati- ako ne postoji vrijeme za njih same? Kako se mogu posvetiti jedno drugom, osluhnuti potrebe, navike i prirodu onog drugog- kada je u njihovom životu uvijek prisutan neko treći, zreo i odrastao- vrednuje ih i promatra pod budnim okom?

Treće: Djevojke koje su pokrivene hidžabom ili nikabom, a i one koje nisu- nikada u zajednici neće moći biti potpuno opuštene kada je u pitanju njihovo odijevanje i sloboda koja im je dozvoljena u 4 zida. Također, nikada se neće moći urediti za svoga muža, tako ga dočekati sa puta ili posla- jer, to će vidjeti svi ostali ukućani, ili pak ne može biti obučena svakako pred njima.

Četvrto: Djevojka koja je napustila dom svojih roditelja- dolazi u sasvim nepoznato. Ponekad joj može biti teško brzo se prilagoditi samom mužu, a kamoli cijeloj porodici. Koliko će joj teško biti kuhati, čistiti ili bilo šta raditi- dok je svekrva promatra i procjenjuje njen rad, brzinu i vještinu?

Peto: Postoji mogućnost da porodica muža zbog određenih razloga ne bude prihvatila snahu. Ukoliko je ona izložena njihovom utjecaju svaki dan, to će joj narušiti samopouzdanje, stvoriti bespotrebne brige i stresove, i zahladiti njen odnos sa mužem, naročito ako on ne bude spreman zauzeti se za njen položaj.

Šesto: Dosta puta supružnici ne bi primijetili neke stvari kod drugog zbog ljubavi koja je među njima. Međutim, roditelji ne posmatraju na taj način snahu ili zeta, te će ističući ono što oni vide, primijete, ili ono što njima smeta- stvoriti razdor među supružnicima i nepotrebne tenzije koje će narušiti njihovu harmoniju.

Sedmo: Ukoliko muškarac nije finansijski samostalan- postoji mogućnost da će roditelji to prebacivati, te tako ubiti u pojam mladi bračni par i njihovu želju za brakom. Zbog utjecaja drugih, često će shvatiti da je brak teret, a ne jedan životni put koji nosi sa sobom mnogo veće dobro i tek neke izazove i probleme.

Osmo: Svaki put kada se supružnici raziđu zbog nečega, tu će biti roditelji koji će pristrasno pratiti događaje, stajati na stranu svog djeteta i još više produbljivati probleme.

Deveto: Često se roditelji miješaju u odgoj unučadi, te ukoliko na primjer nisu u vjeri- mogu nametati svoje principe odgoja i time stvarati brigu, razdor i probleme mladom bračnom paru koji praktikuje vjeru i u tom duhu želi odgajati djecu.

Deseto…

Moglo bi se još mnogo toga spomenuti. Ali, jedno je sigurno: da zajednica donosi više štete nego koristi, i da se svakom mladom bračnom paru preporučuje samostalnost i privatnost prilikom ulaska u brak. Time neće „odbaciti“ roditelje, naprotiv- poštedjet će i sebe i njih bespotrebnih problema. Odlaskom u „svoj život“ se ne napuštaju roditelji, oni se napuštaju nebrigom, nepoštovanjem, neposjećivanjem, nezvanjem…

Roditelj je roditelj. Ali i supruga je supruga. Porodica je porodica. Treba biti muškarac. Dobročinitelj roditeljima, ali i dostojanstveno čuvati emanet braka, supruge i porodice.

Nastavit će se…