Zakašnjela roditeljska briga

U to vrijeme bio sam predavač u halki Kur’ana u obližnjoj džamiji. Tog mladića sam viđao poslije akšama i moglo se pretpostaviti da je imao petnaestak godina. Držao bi svoje džepno izdanje Kur’ana, sjedio sâm i učio ga, ali, zapravo, nije učio nego se trudio da to tako izgleda. Povremeno bi bacao stidljivi pogled ka nama znatiželjno motrivši šta radimo, a ponekad bi se trudio i čuti o čemu govorimo. Kada bi nam se pogledi slučajno susreli, on bi se brzo okrenuo pravivši se da nije ni imao namjeru gledati u nas.

Kur’anska družina

Dani su prolazili a mladić je sjedio na istom mjestu i ”učio” iz svog mushafa. Konačno, jedne večeri nakon jacije odlučio sam mu prići: ”Es-selamu alejkum! Ja sam Selman. Vodim halku Kur’ana u džamiji”, rekao sam. ”Ja sam Halid”, odgovorio je mladić tako brzo kao da je dugo vremena čekao da podijelimo tu informaciju. ”Šta studiraš, Halide?, upitao sam. ”Engleski, ali jako volim Kur’an”, rekao je kao da se pravda. ”Jesi li slobodan poslije akšama? Bilo bi nam drago da se pridružiš našoj halki”, rekao sam mu prigušenim glasom. ”Šta? Kur’an? Vaša halka? Pa… da. Doći ću”, odgovori mladić čije se lice naglo ozari. Te noći sam mislio samo o njemu i izrazu njegovog lica kada je čuo moju ponudu. San mi naprosto nije htio na oči. Pokušavao sam doseći do značenja njegovog odgovora, ali badava. Glavom su mi se motali stihovi: ”Vrijeme će tajnu otkriti, istina će nenadano bahnuti.” Vremenom je Halid postao redovan član naše halke sa vrlo energičnim pristupom i jako dobrom memorijom. Brzo se sprijateljio i postao omiljen među nama.

Teško ste ga mogli vidjeti bez Kur’ana u rukama, a namaz je obavljao uglavnom u prvom saffu. Sve je kod tog mladića bilo na svom mjestu izuzev toga što mu se ponekad bilo jako teško skoncentrirati. Bilo je perioda kada bi njegov skamenjeni pogled odisao krupnim mislima koje bi mu se motale po glavi. Tada bismo svi bili svjesni toga da je njegovo tijelo s nama, a da mu je duša otplovila u neki sasvim drugi svijet. Ponekad bih ga upozorio, ali sve što je bio u stanju kazati je to da priznaje da je mislima negdje odlutao. Jedne večeri nakon zajedničke halke otišao sam sa njim do morske obale nadajući se kako bi konačno njegova velika tajna mogla izaći na vidjelo i osloboditi ga tegobe i boli koju je osjećao. Stajali smo na obali i posmatrali valove. Mjesec je bio pun. Čudan prizor. Tminu mora i noći dijelila je tek mjesečeva svjetlost. Obojica smo stajali šuteći. I onda se desilo. Kao da je mladić pritisnuo neko dugme te se sve raspalo i sručilo na zemlju. Odlučio sam ne prekidati Halidovo emocionalno oslobođenje nadajući se da će mu suze pomoći da se donekle ispuše i riješi stresa.

Nakon nekoliko momenata promucao je kroz suze: ”Ja volim sve vas… Volim Kur’an… i one koji ga uče. Volim svakog čestitog brata. Ali, moj otac…moj otac…” ”Tvoj otac? Šta je sa njim, Halide?” ”Stalno mi govori da se ne družim s vama. Boji se. Mrzi vas i nastoji me ubijediti da vas i ja trebam mrziti. Koristi svaku priliku koja mu se ukaže da mi to dokaže pričajući kojekakve priče i bajke. Ali, kada sam vas ugledao u halki kako učite Kur’an, osjetio sam nešto posebno. Vidio sam svjetlost na vašim licima, odjeći i riječima. Čak i kada biste šutjeli, vidio sam nekakvu svjetlost na vama. Ne vjerujem očevim bajkama pa sam zato i dolazio poslije akšama i pretvarao se da sam dio vašeg društva ne bih li donekle s vama uživao u djeliću svjetlosti. Ja… sjećam se kada ste mi pristupili poslije jacije. Taj trenutak sam tako dugo čekao. Kada sam počeo dolaziti na časove, moja duša je ušla u svijet ljepote u kome su i vaše duše. Ušao sam u halku i bio uporan. Skoro da nisam ni spavao, a moje noći i dani bili su Kur’an.

Tajna morske obale

Otac je primijetio promjenu na meni. Saznao je da sam se pridružio halki i da se družim sa ‘teroristima’. I, onda, jedne mračne noći… Čekali smo da otac dođe kući iz kafića u koji je ritualno išao, kako bismo zajedno večerali. Ušao je namrgođen ljutito mlatnuvši vratima. Sjedili smo za kuhinjskim stolom. Nad nas se nadvila uobičajena tišina jer smo se svi bojali govoriti u njegovom prisustvu. Tišinu je prekinuo on, viknuvši: ‘Čuo sam da se družiš sa fundamentalistima!’ Pocrvenio sam. Jezik mi se zapetljao. Imao sam kazati bezbroj riječi, ali on nije ni čekao da mu odgovorim. Zgrabio je čajnik i zlobno mi ga bacio u lice. Soba se zavrtjela, a pred licem mi se stvori bezbroj boja. Nisam više znao ni gdje je plafon, zidovi, ni pod. Pao sam. Majka me podigla. Vlažna maramica na čelu mi tek donekle otkri gdje sam. Otac se izderao na majku: ‘Pusti ga ili će i tebe isto snaći!’ Istrgnuo sam se iz majčinog zagrljaja i potrčao prema svojoj sobi. Slijedio me je kroz hodnik obasipajući me najpogrdnijim psovkama. Nije bilo dana a da me na neki način nije zlostavljao. Psovke, udarci, bacanje na mene bilo čega što mu se nađe pri ruci… Tijelo mi je drhtalo od straha i poprimilo različite boje. Mrzio sam ga.” Mladić je nastavio svoju ispovijest, a ja sam i dalje šutio.

”Dok smo jedne noći večerali, on mi reče: ‘Ustani! Nećeš s nama jesti!’ Prije negoli sam uspio ustati, udario me je u leđa tako jako da sam pao na posuđe. Dok sam tako ležao, zamišljao sam da sam veći od njega i da mu mogu uzvratiti udarac. ‘Jednog dana ćeš mi platiti za sve. I ja ću tebe istući kao što ti mene tučeš i vikat ću na tebe kao što i ti radiš. I ja ću porasti i postati snažan, a ti ćeš ostarjeti i oronuti. A onda… onda ću se prema tebi odnositi kao i ti sada prema meni…’, mislio sam u sebi. Nakon toga sam otišao od kuće. Nije bilo važno gdje, nego sam jednostavno otišao. Smiraj sam pronašao na ovoj obali koja mi je pomogla da odagnam nagomilanu tugu. Imao sam svoje džepno izdanje Kur’ana te sam ga počeo učiti sve dok me plač nije  potpuno obuzeo.” Tada se niz njegov obraz skotrljaše suze koje su na mjesečini blistale poput bisera pod svjetlošću lampe. Nisam mogao reći ništa. Mladićeva priča me zanijemila. Da li me ova zvijer od oca, koja ne zna ništa o milosti, trebala prestraviti? Ili, da li bih trebao biti zadivljen strpljenjem ovog mladog insana koga je Allah uputio i nadahnuo vjerom? Ili, da li bih trebao biti šokiran obojicom, odnosno njihovim odnosom koji se pretvorio u odnos lava i tigra ili vuka i lisice? Uzeo sam ga za ruku i obrisao mu suze. Molio sam se za njega i pokušao ga uvjeriti da i dalje treba ostati poslušan svome ocu.

Neugodnosti na putu istine

Tražio sam od njega da se strpi te da zna da nije sam. Uz to sam mu obećao da ću se sastati sa njegovim ocem, porazgovarati s njim i pokušati u njemu probuditi usnulu milost. Taj događaj mi je nakon toga stalno bio u mislima. Razmišljao sam kako pristupiti njegovom rješavanju. Kako razgovarati sa Halidovim ocem? Da li ću biti uvjerljiv? Da li da, kao i obično, budem direktan i jednostavno pokucam na vrata. Konačno sam se odvažio, skovao plan i odlučio da se sučeljavanje… sastanak… sa Halidovim ocem desi tog dana u pet sati. Krenuo sam ka Halidovoj kući pun ideja i pitanja koja sam imao u džepu. Pozvonio sam. Prsti mi zadrhtaše, a u koljenima osjetih neku nelagodu. Vrata su se otvorila. To je bio on. Stajao je sastavljenih usana, a na venama mu se očitavao bijes. Pokušao sam početi sa učtivim osmijehom. Možda će to donekle smekšati situaciju prije negoli potekne razgovor. On me uzeo za kragnu i povukao k sebi: ”Jesi li ti onaj fundamentalista što Halida uči Kur’anu u džamiji?” ”Pa… da… jesam.” ”Tako mi Boga, vidim li te još jednom sa njim, slomit ću ti noge.

Halid više neće dolaziti u tu tvoju halku.” Potom je sabrao svu pljuvačku po svojim ustima i sručio mi je u lice te zalupio vratima. Izvadio sam maramicu iz džepa, obrisao sa lica ono čime me počastio te krenuo nazad niz stepenice tješeći se time da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., preživljavao i gore neugodnosti. Nazivali su ga lažovom, psovali mu, gađali ga kamenjem i podmetali mu trnje od koga bi mu stopala krvarila. Izbili su mu zub, na leđa mu prosipali izmet i istjerali ga iz Mekke. Prolazili su dani i mjeseci a Halidu nije bilo ni traga. Otac mu je zabranio da izlazi iz kuće čak i na džumu. Zabranio je i nama da ga viđamo. Molili smo se za njega. Vremenom smo ga i zaboravili. Nakon toga prošlo je nekoliko godina.

Gorka žetva

Jedne večeri nakon jacije neko mi je prišao i stavio ruku na moje rame. Istu onu ruku koja me je ščepala prije nekoliko godina. Isto ono lice, iste bore, ista usta koja me počastiše onim što nisam zaslužio. Ali, nešto se promijenilo. Onaj divljački izgled lica nekako je drugačiji. Jarke vene su splasnule i utihle. Tijelo mu je bilo iznureno od boli i onemoćalo od tuge. ”Kako si?”, upitao sam ga poljubivši mu čelo i izrazivši mu dobrodošlicu. Otišli smo do ćoška džamije. Pao mi je u krilo i počeo žestoko plakati. Nikad nisam ni pomislio da takav lav može spasti na nivo običnog mačeta. ”Pričaj! Šta nije u redu? Kako je Halid?” ”Halid!” To ime bilo je poput strijele koja mu se zariva u srce i polahko ga kida. Glava mu je klonula. ”Halid više nije onaj mladić koga si poznavao. Halid više nije plemenit i tih dečko. Nakon što je napustio halku, sprijateljio se sa lošim društvom. Uhvatili su ga u periodu u kome mladi ljudi žele napustiti kuću. Počeo je sa cigaretama pa sam mu psovao i tukao ga. Vremenom je ojačao pa mu je tijelo sviklo na batine, a uši oguglale na psovke i pogrdne riječi. Brzo je rastao. Počeo je ostajati napolju po cijelu noć, a kući bi dolazio tek pred zoru. Izbačen je iz škole. Znao bi se vratiti kasno u noć pričajući potpuno nerazumljive stvari. Lice bi mu izgledalo beznadežno, jezik zapleten, a ruke drhtave. To jako, punačno i nježno tijelo počelo je kopniti.

Ostala je samo prazna figura. Čisto i zacakljeno lice se promijenilo. Pjena zablude i grijeha sve više se lijepila za njega. Njegove stidljive i jednostavne oči su se promijenile. Sada su dobile nekakvu crvenu boju, a on, šta god bi pogledao ili dotakao, doživljavao bi to kao neku vrstu kazne. Grubost i nepoštivanje zamijenili su mu stid i bojažljivost koje je nekada imao. Mlado, nježno srce je nestalo. Umjesto njega, sada u prsima ima nešto tvrdo poput kamena, ako ne i tvrđe. Rijetko bi prošao dan bez nekog incidenta. Ili bi mi psovao i vikao na mene, ili bi me udario. Zamisli, moj rođeni sin. Otac sam mu a on me opet udari.” Nakon što je sve to ispričao, pogledao me je suznim očima i dodao: ”Molim te, Selmane, posjeti Halida. Povedi ga sa sobom. Imaš moj blagoslov, a naša vrata su ti otvorena. Provedi sa njim neko vrijeme. On tebe voli. Upiši ga u halku Kur’ana. Mogao bi s vama ići i na izlete. Ja se ne protivim. Naprotiv, voljan sam mu dopustiti da živi kod tebe. Najvažnije je, Selmane najvažnije je da se moj Halid vrati na pravi put. Molim te. Ljubit ću ti ruke, ljubit ću ti stopala. Molim te, preklinjem te…” Srušio se moleći i preklinjući. Pustio sam ga da završi. Kada se primirio, rekao sam mu: ”Uprkos svemu što je bilo, ja ću pokušati. Brate, sam si ovo posijao. Ovo je tvoja žetva.”

Piše: Muhammed el-Sharif
Preveo i prilagodio: Safet ef. Pozder