Zamislio sam sebe u Džennetu

Zabilježeno je od Ibrahima et-Tejmija da je rekao: “Zamislio sam sebe da sam u Džennetu. Jedem dženetsku hranu, pijem iz dženetskih rijeka, grlim dženetske djevice. Pa sam sebe zamislio u Džehenemu. Da jedem od drveta Zekkum, da pijem ključalu vodu, okovan u lance i okove…

Pa sam rekao svojoj duši:
– ‘Šta bi dala da se spasiš ovoga? Šta bi voljela?’, a ona reče:
– ‘Voljela bih da se vratim na dunjaluk da radim dobra djela pa da ne završim u Džehenemu.’
– ‘Pa eto te na dunjaluku, radi ako si iskrena.’

Pa čovjek ima priliku da radi dobro djelo, a nekad ga ne uradi. A možda mu to dobro djelo prevagne da bude od spašenih zato što su mu dobra djela teža od loših.

Čovjeku je dužnost da gleda u svoja djela, da obračunava samog sebe. Ne bi smio nikada da padne u neko samodopadanje. I ne bi smio sebi dozvoliti najveće zlo – da ne napravi između dva grijeha pauzu koja se zove teoba.

Mi smo danas u vaktu kada gledamo da se sačuvamo širka, da u to ne upadnemo, a grijesi su nam postali normalna stvar. Selef je govorio da je zlo da napraviš jedan grijeh, pa drugi grijeh, treći grijeh, a nisi između njih napravio teobu. Nego s grijeha na grijeh i onda čovjekovo srce pocrni i grijesi postanu nešto što je potpuno normalno u njegovom životu. To je crnilo srca. Takvo srce je crno, ne briše grijehe dobrim djelima. To je veliko zlo za čovjeka.

Ponekad mi učinimo grijeh koji je u našim očima mali, a naročito mislimo da je mali ako se tiče drugih ljudi. Muslimanu čast skrnaviti, o njemu nešto kazati ružno, potvoriti ga… To je postalo u našem vaktu normalno, osim skupine kojoj se Allah smilovao, uvijek ima onih pravih vjernika, koji čuvaju svoj jezik i svoje srce.

Safet Kuduzović
________________

Rekao je Halid bin Ma’dan, rahimehullah: “Kada se nekome od vas otvore vrata nekog dobra neka mu požuri jer ne zna kada će mu biti zatvorena.” (Imam Ahmed, ez-Zuhd, str. 311)