Zaruka

Zaruka ili ”el-hitbe” je uvod za sami brak. Neki islamski učenjaci, kada definišu zaruku, kažu da je to »obećanje za sami akt vjenčanja» ili «traženje braka sa odreðenom ženom». (Šerhu Kanuni el-ahval ešahsije, Abdur-Rahmana es-Sabunija, 1/30)

Dakle, značenje zaruke odnosi se na to da mladić ode porodici buduće mlade i od njih zatraži brak sa njom (naravno uz njen pristanka). Ukoliko mu oni daju pozitivan odgovor, to se smatra ispravom zarukom, što znači da drugom mladiću biva zabranjeno da zatraži brak sa tom djevojkom, i to na osnovu hadisa koji su zabilježili El-Buhari i Muslim od Ibn Omera da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: «Neka niko ne zaručuje na zaruku svog brata, sve dok prvi ne napusti ili mu dozvoli.» (El-Buhari, 5142, Muslim, 3440)

Kod velikog dijela našeg naroda postoji jedno pogrešno shvatanje zaruke tako što se misli da je zaruka onda kada mladić kupi djevojci vjenčani prsten. Iz definicije zaruke kod islamskih učenjaka vidjeli smo šta je ustvari zaruka.

Neophodno je ukazati i na sami propis «vjenčanog prstena» ili «prstena zaruke». U osnovi Šerijat nije naredio niti zabranio darivanje prstena prilikom zaruke nego je tu stvar učinio dozvoljenom (mubah). Meðutim, onog trenutka kada se ustanovi da je odreðeni običaj preuzet od drugih naroda i njihovih običaja, onda taj čin postaje stroga zabrana, haram. Naime, mnogi dokazi iz Kur’ana i sunneta upućuju na strogu zabranu slijeðenja nemuslimanskih običaja.

Akt vjenčanja

Akt vjenčanja je čin sa kojim svakom od supružnika postaje dozvoljeno naslaðivanje sa drugim supružnikom i svako od njih dobiva prava i obaveze prema drugom. Što se tiče samog akta vjenčanja i njegovog načina izvršavanja, u sunnetu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nalazimo hadis u kojem Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: »Nema braka bez velija i dva pravedna svjedoka.» (Hadis je zabilježio Bejheki u svom Sunenu od Imrana i od Aiše, r.a., a šejh Albani kaže da je hadis vjerodostojan, Sahihul-džami, 7557)

Kod većine islamskih učenjaka ovaj hadis se odnosi na akt vjenčanja, i sami akt vjenčanja nije ispravan ukoliko se u njemu ne naðu stvari spomenute u hadisu. Dakle, iz hadisa vidimo da osobe koje nužno moraju da se naðu prilikom vjenčanja jesu sljedeće:

1) mladoženja,

2) velij, tj. staratelj djevojke,

3) dva pravedna svjedoka.

Mišljenje većine islamskih učenjaka – džumhura jeste da staratelj mora biti jedna od dvije strane akta, što znači da riječi kojima akt biva sklopljen – idžaba i kabula, biva izmeðu staratelja i mladoženje.

Tako se traži od staratelja da svoju kćerku «ponudi» mladoženji, tako što će mu reći: «Da li ti prihvataš moju kćerku (spomene ime) kao svoju ženu.” Zatim, prihvatanje (kabul) mladoženje izgledao bi tako što će on reći: «Ja prihvatam tvoju kćerku (spomene ime) kao svoju ženu.» Nakon što su svjedoci čuli ovaj govor, brak biva sklopljen.

Sunnet je da se spomene količina mehra u samom aktu, ali ako se ne bi nikako spomenuo, akt vjenčanja bio bi ispravan, s tim što žena ima pravo na mehr i onda kada se mehr i ne spomene.

Greške na koje treba ukazati

1) Prije svega treba ukazati na jednu grešku koja se primjećuje kod one omladine koja želi da se pridržava prvog mišljenja. Ta greška ogleda se u tome što staratelj ne biva jedna od dvije strane ugovora, nego u obzir uzimaju samo njegovu dozvolu. Kod većine islamskih učenjaka takav akt vjenčanja smatra se neispravnim, osim kod učenjaka hanefijske pravne škole koja kaže da je takav akt ispravan.

2) Mi smo danas svjedoci da veliki broj vjenčanja i svadbi kod nas biva tako što mladoženja sa svojim svatovima ide do kuće «mlade» gdje je uzimaju i dovode do njegovog mjesta, a zatim tamo izvrše akt vjenčanja. U velikom broju ovakvih slučajeva dešava se da staratelj ne prisustvuje samom aktu vjenčanja, a niti da iko od njega traži punomoć da umjesto njega izvrši akt vjenčanja. Akt vjenčanja na ovako spomenut način nije ispravan kod svih onih učenjaka koji uvjetuju prisustvo staratelja.

Zatim u ovakvim načinima ženidbe dešava se još jedna zabranjena stvar, a to je da, ukoliko je mladoženja iz daljeg mjesta, tada «mlada» putuje bez «mahrema», a putovanje žene bez mahrema je strogo zabranjeno. Ta zabrana odnosi se na svako putovanje kojim muškarac (ili žena) postaje «musafir», tj. da za njih počnu važiti propisi musafira, a to je kraćenje namaza i sl., a četiri pravne škole odredile su da je to daljina od oko 80 km.

Svadbeno veselje

Kada je u pitanju propis ovog veselja, u sunnetu Allahovog Poslanika nalazimo, kao što nam prenose imami Buharija i Muslim u svojim Sahihima, da je Poslanik, s.a.v.s., rekao Abdur-Rahmanu ibn Avfu: »Napravi veselje pa makar sa jednom ovcom.»

Veoma je bitno napomenuti da čovjek prve trenutke braka ne smije da započne sa stvarima koje je zabranio Uzvišeni Allah, dž.š. Danas se, na veliku žalost, dešava da veliki broj naše omladine «pada na ovom iskušenju», pa vidimo kako svadbena veselja velikog broja onih koje smatramo «dobrim vjernicima» sadrže neke od spomenutih stvari. Od stvari koje nisu dozvoljene, a koje kod nas uzimaju velikog maha jesu i:

– da prilikom samog akta vjenčanja «mlada» sjedi sa svojom pratnjom blizu mihraba,

– zatim da na veselju sjede jedno pored drugog, gdje svi prisutni mogu da ih vide,

– da žene kite muškarce,

– da muškarci i žene budu zajedno u jednoj prostoriji, da prilikom čestitanja doðe do rukovanja muškaraca sa ženama, i još mnogo toga.

Dokaz za zabranu spomenutih stvari jeste što se tom prilikom dešava miješanje muškaraca i žena, dolazi do pogleda koji nisu dozvoljeni, rukovanja i sl., a sve je to Šerijatom strogo zabranjeno.

Sve ove stvari su suprotne i našim starim muslimanskim običajima na ovim prostorima. Još uvijek veliki broj starijeg naraštaja pamti «tu strogoću» kada je u pitanju miješanje muškaraca i žena, gledanje u ženino lice i sl. Još davne 1928. mostarski muftija Ali Riza Karabeg napisao je “Raspravu o hidžabu”. U toj poslanici mostarski muftija ne samo da govori o pokrivanju nego govori i o samom odnosu muškaraca i žena. Na str. 5 spomenute «Rasprave», nakon što je naveo ajete i hadise koji ukazuju da je mjesto žene dalje od očiju muškaraca, kaže:

»Kako se vidi iz pomno proučenih navedenih ajeta i hadisa, a naročito hadisa, u svakom se po više puta ukazuje na rastavljanje meðu ženama i muškarcima, i u teoriji i u praksi.» (Rasprava o hidžabu, str. 5)

Ali onda kada se izgubila ljubomora prema Allahovoj vjeri, izgubio se i stid meðu muškarcima i ženama.

I ako bi se desilo da roditelji zahtijevaju odreðene stvari na svadbi, islamsko vjerovanje uči jednog mladića da je najpreče ispoštovati hatur Allahove vjere. I to vjerovanje takoðer nas uči da nije dozvoljeno poslušati nikoga, pa ni roditelja, kada traži da se učini nešto što je zabranjeno ovom vjerom. Danas je na omladini koja je upoznala propise Allahove vjere da svojim postupcima u praksu vrate zaboravljene i umrtvljene običaje koji ukazuju na Allahov zakon, a ne da se utapaju u običaje koji su suprotni ovoj vjeri.

Svadbeno veselje takoðer je jedna velika prilika da se rodbina i prijatelji, koji nisu nešto baš upoznati sa vjerom, upoznaju sa ovim uzvišenim dinom. Lijepo bi bilo da se na svako ovakvo veselje pozove neko od uleme i daija kako bi održao prigodno predavanje. U velikom broju islamskih zemalja koje su bile, a neke su još uvijek pod torturom «nepravednih» vladara, upravo ovakve prigode činile su da ljudi slušaju o Allahovoj vjeri, a ulemi su bili jedini način da one koji ne znaju pouče. I na kraju, neka svakom mladiću i djevojci uvijek bude na umu kako će započeti svoj bračni život: da li sa pokornosti prema Allahu, dž.š., ili pak sa nepokornosti prema Njemu, dž.š.

Hfz Dževad Gološ – minber.ba