Zašto nam se srca ne smire kada se Allah spomene, ako je to obećano Kur’anom?

Mnogo puta smo slušale primjere iz života prvih generacija, kako su, učeći samo jedan ajet, noć proveli plačući. Zadivljujuće je njihovo čvrsto ubjeđenje, koje ih je zadržavalo da na mjestu sedžde dočekaju sabahski ezan.

Sjećamo se primjera Seida bin Džubejra, radijallahu anh koji je, grcajući u suzama, zoru dočekao ajetom: “A danas se odvojite, o grješnici.” (Jasin, 59)

Ili Temima Darija koji je cijelu noć kroz suze ponavljao ajet: „Zar misle oni koji grijehe čine da ćemo s njima postupati jednako kao sa onima koji vjeruju i dobra djela rade?” (El-Džasije, 21).

Abbad bin Hamza priča kako je jedne prilike zatekao Esmu, radijallahu anha, dok je učila ajet: „Allah nam je milost darovao i od patnje u vatri nas sačuvao.” (Et-Tur, 27). Ponavljala je ajet deset, dvadeset, trideset puta… Isuviše mu se oteglo, pa je izašao u čaršiju da nešto kupi. Kada se vratio, ona je još uvijek sjedila na istom mjestu i učila isti ajet! Sličan događaj je zabilježen i o Aiši radijallahu naha.

Niti jedna vjernica ne ostaje ravnodušna pred veličanstvenošću ovakvih primjera.

Divimo se, ibretimo i s čežnjom iščitavamo.

Ali, skoro pa svaki put, zastanemo i zapitamo se: ‘Zašto se ovo ne dešava nama?’

‘Šta je to što je njihova srca činilo mehkim, a njihove oči na suzama lahkim? Kakva je to skrivena tajna imana koja im je srca održavala živim, pa su im i najkraći ajeti potresali duše?

Šta je to što su oni imali, a meni nedostaje?’

Iako, u zadnjoj trećini noći abdestom umivam lice, na sedžadi ostavljam tragove i onda kada mi samo mjesečina pravi društvo, učim Allahov govor, opet – suza nema.

Želim zaplakati. Želim iz ljubavi prema mom Gospodaru, probuditi dušu i pustiti suzu, ali oči su mi neposlušne. Na suzama škrtare.

“…a srca se doista, kad se Allah spomene, smiruju.” (Er-Rad,28)

Tajna se krije u vezi između srca i oka. Oči neće zaplakati osim ako im to srce ne naredi. Jedino kada režemo luk. Ali, jedini trag koji takve suze ostavljaju je crvenilo na licu.

Suze, koje ostavljaju trag na duši i djelima su samo one suze kojima je srce zapovijednik.

Primjer srca sličan je primjeru jedne od haljina iz našeg ormara. Lijepa, duga, veoma udobna, ali uništena flekama sa posljednjeg sijela. Da bi ponovo zasijala, moram joj posvetiti malo pažnje.

Nabaviti sredstvo za fleke koje neće oštetiti tu nježnu tkaninu. Nakon što sredstvo djeluje, stavit ću je u mašinu, pažljivo birajući temperaturu vode, kako se ne bi pogužvala. Na kraju, vratit ću je na još jedno ispiranje sa omekšivačem, za posebnu mehkoću.

Tek tada, ona će zablistati u punom sjaju.

Ista metoda potrebna je i našim srcima. Samo posebna njega može učiniti da osjete smiraj kada se Allah pomene.

Prvi zadatak je ‘uklanjanje fleka’, a za srce je to ostavljanje grijeha.

Drugi korak, ili za haljinu pranje u mašini, na odgovarajućoj temperaturi, je ostavljanje pretjerivanja u dozvoljenim stvarima.

Treći, onaj koji će srca posebno smekšati, kao što mirisni omekšivač omekša haljinu jeste dova.

Korak po korak, u našim srcima će zasijati snaga vjere, kakvu su imale prve generacije, a onda će pomen Allahovih riječi, probuditi u nama osjećaj sigurnosti i smirenosti, daleko od svake tuge, zabrinutosti i nemira.

Jer srce je zapovijednik.

“Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i istina koja se objavljuje spomenu…” (Er-Rad,28)

Nastavit će se,

ako Allah da.

Prof. Armin Jahić