Zbog koga činiš djela?

Jedne večeri u nekom mesdžidu zanoćio je jedan čovjek. On je ušao u ovaj mesdžid kako bi cijelu noć proveo u namazu. Kada svi odoše svojim kućama, čovjek poče klanjati. Kako je noć prolazila, u jednom trenutku začu se nešto. Baš kao da je neko ušao u mesdžid. Ovaj što je klanjao pomisli da je došla neka cijenjena osoba, u duši mu počeše puhati vjetrovi licemjerja….

Reče samom sebi: “Na ovako uzvišeno mjesto čovjek dolazi samo radi ibadeta Allahu. Ovaj dobri čovjek će obratiti pažnju na mene, vidjet će moj namaz, čut će moj ibadet, shvatit će moju vrijednost…” Sve do sabaha nađe se u ibadetu. Čak ni za tren ne zatvori oči, već je jecao i plakao…  Čas je teobu činio, čas istigfar, čas je zikrom zauzet bio. Jednom riječju, dobro se pokazao… U sehur vaktu, kada se okolina razdani i unutrašnjost mesdžida se rasvijetli, čovjek se okrenu i vidje kako u ćošku lezi jedan pas i spava. Dakle, onaj zvuk u noći došao je od ove životinje.

Ovom brigom izgorje čovjekova duša, krv mu se sasuši , sa trepavica mu kiša suza nagrnu… Udari se po grudima i reče: – O, neodgojeni čovječe! Allah te je ove večeri odgojio ovim psom. Cijelu večer si cinio ibadet da bi pas vidio. Šta bi bilo da si jedno veče ostao budan radi Allaha… Teško tebi!

A ti, brate ili sestro, da li si ti čist/a od ove osobine, da radiš djela zbog ljudi? Preispitajmo se.