Tekstovi

Kao mlada djevojka, provela bih dugo vremena na sedždi, plačući i pitajući Allaha zašto se osjećam tako različitom od svijeta oko sebe. Za mene nije imalo smisla da su svi oko mene bili u krivu. Dakle, na crno-bijeli način kako sam ja mislila, to je samo značilo da sam ja bila ta koja je bio u krivu. Da su to moje misli koje nikome nisu imale smisla i da ih ja moram popraviti. Ali pokušaj analiziranja vlastitih misli odveo bi me u zečju rupu pretjeranog razmišljanja i još lošijih osjećaja o sebi. Godinama sam se borila s tjeskobom i pretjeranim razmišljanjem, ali sam to tek nedavno shvatila jer tako dugo nisam imala ime za to.

Moje vlastito nerazumijevanje također je značilo da nisam znala kako objasniti svoje osjećaje bilo kome oko sebe, čak i ako sam silno željela da netko sudjeluje u mojoj borbi. Ali jedna stvar koju su me uvijek učili dok sam odrastala kao muslimanka je da nikad nisi sam, jer čak i kada svi na svijetu odu, uvijek se imaš Allaha kome se možeš obratiti. I tako sam to i učinila.

Odrastala sam usred općeg uvjerenja da su mentalne bolesti tabu tema za razgovor.

Neću se pretvarati da sam najbolja muslimanka ili najdosljednija u molitvi, ali osjećam snažnu povezanost s Allahom i islamom, ja stvarno volim svoju vjeru. Stalno bih se molila Allahu da mi pomogne shvatiti kako se osjećam. Iako su mi molitve pomogle da se osjećam dobro jer sam radila pravu stvar kao muslimanka, nisam osjećala onaj meditativni mir koji mi je rečeno da trebam osjećati, i to me je plašilo…Čak i kada nisam imala riječi da opišem ono što osjećam, prepoznavala sam kako se osjećaju ljudi oko mene i znala da ne mogu o tome govoriti.

Kako se nisam imala kome obratiti, počela sam vršiti preveliki pritisak na svoje molitve da to popravim, ne shvaćajući da je sama ideja o “brzom rješenju” mentalnog zdravlja mnogo više štetna nego što pomaže. Kad su stvari odbile krenuti na bolje, moja nepokolebljiva uvjerenja nisu mi dopuštala da krivim svoje molitve, pa sam krivila sebe. Jasno je da sam bila loša muslimanka jer nisam mogla pronaći olakšanje kroz svoju vjeru, i to je stvorilo vrlo zbunjujući, a opet vrlo ovisan odnos između mene i mojih vjerskih djela. Prisilila bih se da pokušam djelovati religioznije i onda bih se osjećala još gore.

To je često bilo isprekidano s razdobljima osjećaja potpunog odvajanja od mojih molitvi i bilo koje druge vjerske prakse. Čak i kad sam ih izvodila, osjećala sam se kao da samo prolazim kroz pokrete, bez prisutnosti srca. Samo nisam mogla shvatiti kako da to ispravim.

Moje mentalno zdravlje je bolje sad kad nije vezano uz moju vjeru

Stvari su se uvelike promijenile od onih ranih godina kada sam se borila izraziti svoje osjećaje u riječi. Terapija i istraživanja, a ne bježanje od vlastitih misli, omogućili su mi da shvatim što osjećam već toliko dugo i da saznam što mi je potrebno da mi bude bolje. To nije samo i isključivo molitva. Ali to ne znači da se više ne molim. Zapravo, još aktivno pokušavam osjetiti veću povezanost sa svojom vjerom. Znam da nisam jedina koja se osjećala otuđenom zbog percepcije zajednice o mentalnom zdravlju, i dok je sada lakše razgovarati s roditeljima o svojim poteškoćama, većina ljudi izvan moje obitelji svejedno bi mi rekla da se molim kad bih im rekla da se ne osjećam baš najbolje i da sam loša muslimanka ako se osjećam loše.

Znam da molitve djeluju na nas ljude, ali mogu govoriti iz iskustva kada kažem da njihovo forsiranje kao univerzalnog i jedinog rješenja može nekome učiniti više štete nego koristi. Nakon godina osjećanja odbačenosti i usamljenosti, moja trenutna reakcija na razgovore o mentalnom zdravlju u javnosti je pretpostavka da će me netko osuditi da sam loša. Dokle sam stigla, još uvijek ima trenutaka kada će me nasumični komentar ponovno gurnuti u spiralu sumnje u sebe. Jedina stvar koju bih voljela da svi možemo razumjeti jest da su za nekoga tko živi u svijetu sumnje u sebe, odnosi s vjerom i duhovnošću krhkiji od većine drugih. U mom svijetu identiteti su uvelike oblikovani tim odnosima i popravljanje štete koja im je nanesena može trajati cijeli život.

Zaključak: Vjera je zaista najvažnija stvar u našem životu, ne praktikovanje vjere može nam itekako otežati život, loše utjecati na našu psihu itd. Sa druge strane, nekome tko se već osjeća loše, neće pomoći komentar „To je jer si loš/loša musliman/ka.“ Pružimo međusobno jedni drugima više ljubavi i razumijevanja i ako nismo sigurni da će naše riječi nekome koristiti u njegovim teškim trenutcima, onda je možda bolje da ih zadržimo za sebe.

Izvor: Prevedeno sa www.thedoe.com