Žena koja je tražila hranu u kontejneru za smeće

Poučna priča iz Bosne

Uvijek se trudim da moja djeca budu lijepo i u skladu sa islamskim propisima odgojena. Stalo mi je do toga da budu daleko od gafleta i da im dunjalučke stvari ne privlače veliku pažnju te da uvijek vagaju tako da ljubav prema ahiretu prevlada u odnosu na prolazni dunjaluk. U skladu sa tim budu ponekad nagrađeni, ponekad opomenuti a opet ponekad kažnjeni. Trudim da se da uz Allahovu pomoć uvijek izvuku pouku iz svakog događaja. Tako sam jednog dana krenula sa svojom, tada desetogodišnjom kćerkicom, da joj kupim nagradu za izvanredne rezultate u učenju i vladanju. Ona me dugo vremena molila da joj kupim role, ali ja sam uvijek imala nešto prioritetnije tako da se taj dan stalno odgađao. Odlučila sam da konačno ispunim to obećanje i da joj upravo toga dana kupim te toliko željene role koje su imale sve njene drugarice. Bila je presretna, skakutala je pored mene od sreće. Prolazile smo pored kontenjera sa smećem iz koga je dolazio veoma neugodan miris. Pogled nam je privukla žena koja je, neuredno zavezanom maramom, skrivala lice i pretraživala otpatke hrane. Moja kćerkica je gledala u mene očekujući da nešto poduzmem jer je znala da sam je učila da na takve situacije ne ostane ravnodušna. Udaljile smo se par koraka, a ja sam joj rekla : “Role koje pripadaju dunjaluku ili sadaka za koju imaš višestruku nagradu i na dunjaluku i na ahiretu?“

Jedan trenutak je oklijevala, ali se uznemirila kada je vidjela da ona jadna žena stavlja prazne vrećice u džepove i tužno se udaljava od kontenjera. Potrčala je prema njoj i molila je da se zaustavi kao da se bojala da joj taj sevap ne umakne Žena se iznenadila i začuđeno gledala u nas. Zatim se vratila do mene i uzela novac namijenjen za role te ih uz ljubazne riječi poklonila ovoj mladoj ženi čije su tužne oči zasvijetlile ispod one marame koja je prekrivala sve osim njih. Nije mogla da vjeruje te je stidljivo vraćala nazad govoreći kako se brine da možda mi nećemo imati dovoljno.

Prepoznala nas je pa su joj suze same počele da klize niz skrivene obraze. Veoma brzo je otišla, ni sama ne znam u kom smjeru, a mi smo se vratile kući bez rola, ali sa lijepim osjećajem u srcu. Očekivala sam da će moja kćerkica biti tužna i da će možda žaliti što joj je dugo čekani dan ovako završio, ali duša moja draga je otišla u svoju sobu da što prije zapiše još jedno dobro djelo koje je u ime Allaha uradila.

Nakon otprilike dva sata nazvala ju je najbolja drugarica i zamolila da dođe kod nje jer je njen babo pripremio neko iznenađenje za njih obadvije. Vratila se veoma brzo i još dok je zvonila na interfonu, zvučala je beskrajno sretna. Lupala je na vrata nestrpljivo kao da će ih razvaliti. Na nogama je imala prerlijepe role puno ljepše i skuplje od onih koje sam joj ja namjeravala kupiti zajedno sa cijelom zaštitnom opremom i ruksakom prepunim raznoraznih slatkiša koje ona najviše voli. U jednom danu je položila veoma težak ispit i pokupila još ovodunjalučku nagradu višestruko uvećanu, baš kako je Allah, s.w.t., obećao onima koji dijela na Allahovom putu i kada su u oskudici isto kao i u izobilju. Bila je ovo veoma lijepa pouka, koja je došla u idealno vrijeme. Elhamdulillah.