Žena na Balkanu

Žena je najbolja ako nema jezika. Po mogućnosti i pameti. A ukoliko je ima, obavezno da je što manje koristi. Tako je na Balkanu, a haman i šire. Nerijetko, a nekada i prečesto. Uvijek budu ti neki koji ženi redovno lijepe flaster preko usta. Da ne priča. Da se ne žali. Da ne govori. Da ne iskaže svoje mišljenje, stav, potrebu, svoj dever dunjalučki, koji počesto zna biti pogolem…

Ako se žena požali na želju za potomstvom- budu uvijek ti neki koji joj kažu da je nezahvalna na svemu onom što ima. Da šuti.

Ako se žena požali na želju za brakom- budu uvijek ti neki koji joj kažu da se nije najvažnije udati i da udajom se problemi ne rješavaju. Biće i onih koje će je zatrpati svim lošim bračnim iskustvima i ubijediti je da brak i nije nešto. Zato joj je najbolje da šuti.

Ako se požali da joj je teško sa djecom- kažu da ima onih koje sa više djece stižu sve. Čak umiju da lete na ćilimima. Ibret. Ali eto, nek’ ona šuti. Često joj se prigovori i kako je uopće nije sramota da se požali.

Ako se žena požali na oskudicu, prigovori joj se da nije skromna. Prije se sa korom hljeba živjelo. Nek’ šuti i saburi.

Ako se požali na loš brak, tersli muža ili čak onog koji joj počesto masnicu pokloni, kaže joj se da su prije žene svašta trpjele i znale da brak sačuvaju. Sve je ona kriva, kriva je i kada prima udarce. Nek’ šuti.

Ako se žena požali na depresiju poslije poroda, kažu joj da sebi ne umišlja. “Sve je do psihe.” Neka se opusti i nek’ šuti. Prije bi žene na njivi rodile, a odmah sutra opet išle da rade.

Ako se požali na svekrvine spletke, zaovine ili jetrvine, moguće da se nije uklopila. Ona je tuđinka. Nek’ šuti.

Ako žena ima problema sa psihičkim, emocionalnim ili fizičkim zlostavljanjem od strane bilo koga- uglavnom joj se kaže da je sama kriva i da je to sve izazvala. Odjećom, govorom, nešutnjom, pogrešnim riječima u pogrešno vrijeme. Nek’ šuti.

Ako se čuje da je ženu ubio bivši muž, ljubavnik ili poznanik- opet je žena kriva. Sigurno je bila “anam ona”.

Ako se žena ubije, uslijed tih ogromnih pritisaka DA ŠUTI, opet je kriva. Imala je “nekog sa strane”.

I tako. Duga lista ŠUTNJE. Malo razumijevanja. Puno osude. Malo želje da se drugom pomogne. Malo iskrenih savjeta i otvorenih srca. Malo onih koji će osluhnuti, pokušati ući u kožu drugog i pokušati razumjeti.
_________________________

Najveći stepen imana je predati svoju tugu i svoj jad Allahu. Njemu se jadati, od Njega tražiti. Ali, imajmo na umu da svi ljudi nisu istog stepena imana. Nekima mnogo, mnogo znači i razgovor sa insanom. Neko svoju tugu i rane liječi pisanjem tih jada bilo iz pouke, bilo radi sebe (bez obzira što neko drugi to nikada ne bi učinio), zato imajmo na umu da ne ućutkavamo ljude (tačnije žene). Tako na primjer, ako nam se neko ne sviđa imamo barem 3 opcije na facebooku da ga (je) ne pratimo. Zaista ne moramo imati na svaku ljudsku izjavu, riječ, poruku, jad, ne moramo uopšte na sve imati svoj komentar, o svemu stav i kritiku.

Nemojmo biti od onih koji ućutkavaju druge. Nemamo pravo na to. Pružimo ruku spasa drugima. Ako ništa, barem jedan lijep razgovor. Utješimo, obrišimo suzu. I to bez onog “ali, ja sam, neko je, bilo je...” Kada nam osoba nešto priča, prvo nam vjeruje. Drugo, otvara dušu. Treće, ona je sebi centar svijeta a svoj problem vidi kao najveći na svijetu. Ako lijepimo flastere ljudima koji žele govoriti, saučesnici smo u onome što ih zadesi zbog šutnje. Možda će šutnja odnijeti nečiji život. A možda je taj neko naša porodica, ili blizak prijatelj.

Zamislite jednu ženu koja je došla Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i s njim se o mužu svome raspravljala. Pored jadanja Allahu. Čak joj je Allah odgovorio, i to u Svojoj Knjizi. Ta žena je ostala kao trajni spomen. I nije ukorena zbog rasprave.

Zamislite Aišu r.a. koja je znala biti tužna što nema potomstvo. Pa ju je Poslanik s.a.v.s. tješio.

Zamislite Hind, ženu Sufijanovu, koja se Poslaniku žalila na škrtost muža.

Zamislite ženu koja je tražila od Poslanika s.a.v.s. da je razvede od muža, jer je vidjela da je “ružan”.

I tako. Mnogo primjera u prvim generacijama muslimana. Primjera koji daju prava ženi.

Sjetite se da je Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, imao empatiju čak prema devi, da je razumio tugu dječaka čiji vrabac je uginuo. Zamislite taj nivo rahmeta, ljubavi, samilosti, razumijevanja i empatije. I to je sunnet. Učimo od najboljeg uzora. Lijepa riječ je sadaka, kod Allaha vrijedna. Oslobodimo se nadmenosti, „pametovanja“ i osuđivanja bez pokušaja razumijevanja i pronalaska srži problema. Time niko nije postigao pozitivan efekt na druge. To je ubijanje ljudi na duhovnom nivou. Zato, prije svake osude, pokušajmo zatvoriti oči. Pokušajmo ući u tuđu kožu. Biti malo u ulozi drugog. I pomislimo: Šta ako me Allah iskuša time? A mnogi su iskušani onim čime su se ismijavali.

Halima Lj.