Znaš li nekoga ko bi me zaposlio…

On je završio studij na Islamskom univerzitetu u Medini i bio je primjer inteligencije, a uz to je imao i druge diplome i preporuke. Ali i pored toga nije imao uspjeha u traženju posla, iako je obišao sve državne ustanove i privatne firme. Nije htio da zbog posla napusti Tajjibu, osvjetljenu Medinu, jer ne postoji niko da bi, nakon što okusi ljepotu življenja u njoj, iz nje iselio. On je u svakom pedlju tog grada vidio uspomene na voljenog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove drugove, radijellahu anhum, i želio je da živi u njemu radi hadisa u kojem se kaže: “Nema zemlje da na nju neće stati Dedžal osim Mekke i Medine. Na svakom prilazu će stražu čuvati meleki poredani. Zatim će se Medina zatresti tri puta i iz nje će Allah izbaciti svakog nevjernika i licemjera.” (bilježi El-Buhari i Muslim)

Otišao je kod jednog cijenjenog učenjaka i vrijednog odgajatelja kojeg kada vidiš sjetiš se Allaha, a kada mu čuješ glas znaš da Ga se boji, a pred Allahom nikoga ne hvalimo. Dalje nastavlja on sam pa kaže:

Rekao sam šejhu: “Znaš li nekoga ko bi me zaposlio? Nema vrata a da nisam na njih zakucao, ali su se sva zatvorila meni u lice, a ja ne želim da izađem iz Medine.” Šejh mi odgovori sa jezikom onoga ko je siguran u Allaha i ubjeđen u ispunjenje Njegovog obećanja: “Da. Znam, tako mi Allaha, ko će te zaposliti, i to u najskorije vrijeme.“, a ja mu kroz neskriven izraz sreće rekoh: “Allah ti dao svako dobro, ko je to?” Šejh mi odgovori: “Allah Uzvišeni!”

Na trenutak sam zašutio kao pokoleban, a on me pogleda i reče: “Nevjerovatno! Da sam ti rekao da je to taj i taj ministar ili neka druga odgovorna osoba sigurno bi se obradovao i nadao dobru. A kada sam ti spomenuo Onoga u čijoj ruci je sva vlast i riznice nebesa i Zemlje i koji je svemoguć tebi se lice promijenilo kao da sumnjaš u Allahovo obećanje. ‘…a na nebu je opskrba vaša i ono što vam se obećava.‘ (Ez-Zarijat, 22) Otiđi, sinko moj, u Poslanikovu džamiju prije sabaha na sat vremena i približi se Uzvišenom Allahu sa ibadetom u zadnjoj trećini noći i siguran sam da će ti Allah riješiti tvoj problem.“

Jako sam se zastidio i oblivao me je znoj. Oprostio sam se sa šejhom i otišao. Budilnik sam naštimao da me probudi u tri sata poslije pola noći. Kada je došlo vrijeme ustao sam i abdestio se, a zatim sam otišao u Poslanikov harem noseći u sebi vrelinu imana koju ne mogu opisati.

Nakon što sam ušao u Harem klanjao sam koliko je Allah htio, a zatim sam zaželio da pružim ruke prema nebu kako bih molio, ali nisam mogao, jer su me zagušili plačni jecaji i pomislio sam da će mi duša izaći vani. Pobojao sam se da uznemiravam ljude oko sebe, pa sam Allaha molio sa par riječi, a On zna ono što se skriva u prsima. Klanjao sam sabah sa muslimanima, a zatim prisustvovao predavanju jednog od naših cijenjenih učenjaka.

Nakon toga sam se zaputio kući. Na putu sam zaboravio sve osim Allaha i kao da mi je neko rekao: “Pođi ovom ulicom!” Idući tako nabasam na jednu državnu instituciju pored koje nisam ranije prošao. Sam sebi rekoh: “Zašto da ih ne upitam da li imaju posla za mene?” Ušao sam i dočekao me je nepoznat čovjek sa osmjehom na licu. Rekoh mu: “Brate moj, ne znam nikoga ovdje, pa ako hoćeš da učiniš dobro dijelo… Ovo su moje akademske svjedodžbe. Ja već duže vrijeme tražim posao i još nisam našao.” Kada je vidio moje diplome ustao je i naslonivši se objema rukama na ivicu stola pogledao me rekavši: “Subhanallah! Mi već duži period tražimo osobe koje posjeduju ovakve kvalifikacije. Gdje si do sada bio i otkuda dođe? Sada ćeš odmah da dobiješ posao, ako Bog da.“

Sjetio sam se riječi šejha da će me Allah zaposliti. Ustao sam sa stolice i suznih očiju pao na sedždu zahvale Allahu.

Iz knjige: “Vrtovi pokajnika”,
autor: Fehd A. El-Humejd