Žudila sam da me neko voli

Rođena sam u Hrvatskoj i među katolicima sam proživjela život mlade osobe koja pokušava da shvati šta treba da radi, gdje pripada. I smatrala sam se jednom od njih, vjerujući da kršćanske molitve mogu odagnati moju tadašnju muku i zaliječiti pubertetsko srce. Moja porodica se izjašnjavala kao muslimanska, ali nismo imali ništa od vjerovanja, osim da vjerujemo u Allaha i da je Bajram blagdan. Kako sam zalazila u osjetljive godine, četrnaest-petnaest, počela su mi se javljati pitanja tipa: Da li ja zaista pripadam tu gdje pripadam? Da li postoji sreća? Zašto mene Bog kažnjava pa imam iskušenja u životu? Počela sam sramežljivo ispitivati svećenike u crkvi u koju sam odlazila ponekad. Bilo mi je lakše ponekad samo ako me neko sasluša, ali moje se srce nije smirilo. Dobivala sam odgovore tipa: “Izgovori ‘Zdravo Marijo’ pet puta i još nešto i bit će ti lakše”.

Vremenom sam se ubjeđivala da mi je lakše, ali nije bilo. Bilo mi je teško što moja samohrana majka mora raditi dva posla, što nisam dovoljno cool za društvo i što nisam kao neke djevojke iz razreda.  Tražila sam neki odgovor na svoja pitanja zašto baš ja prolazim takav život, i počela istraživati metode joge. No, i to nije dugo trajalo. Počela sam se sve više zatvarati u sebe i izgubila sam nadu u dobre prijatelje, ljubav itd. Nedugo nakon toga, u porodici se desio smrtni slučaj koji je potresao moju majku i došle smo živjeti u Bosnu.  Bila sam sretna zbog toga jer sam jedva čekala promjenu okoline, društva. Pošto sam promijenila okolinu i došla u muslimansku, rekla sam da sam jedna od njih iako nismo imali ništa što bi se moglo povezati sa islamom, osim imena i prezimena. Bilo mi je zanimljivo, i učila sam sure zbog vjeronauke i ništa više, i navikla se na ezan.

Prošli su srednjoškolski dani, i otišla sam na fakultet u Sarajevo. Zabavljala se na način kratkotrajne sreće, izlazila, upoznavala nove ljude i njihove priče, zaljubljivala se. Tražila sam ljubav, sreću, da me neko voli, a da nije uvijek samo moja majka. Da imam podršku a da nije od moje izmorene majke.  Iskušenja su se nizala u vezi sa mojom majkom, bilo je teških trenutaka, od psihičkih, verbalnih maltretiranja, do prijetnji, bježanja od kuće (kod njenih roditelja smo živjele) i tad sam zapala u fazu koja je trajala dvije godine, fazu traženja ljubavi i da me neko voli i spasi. Lagala sam sebe i druge u vezi sa svojim životom, stidjela sam se iskušenja, sebe, i svog pravog života.
______________

I u jednoj studenskoj sobici, pred akšam, čini mi se, pred prijateljicom koja je nekad klanjala, nakon duge dvije godine melanholije i nemanja osjećaja, zaplakala sam, iskreno, iz srca i rekla joj da sa mnom nešto nije uredu, nisam tužna ni sretna, ne osjećam emocije, postala sam mehanika koja samo ide, hoda, ali ništa ne osjeća. I to je bio moj prijelomni trenutak kad sam prvi put iskreno rekla: “Bože, Allahu, daj mi da osjetim iskrenu sreću, daj mi da budem iskreno sretna, ispunjena.” Prošlo je nekoliko mjeseci, ništa se nije desilo posebno, do jednog dana, kad su me zvali da dođem raditi nakon završetka studentske godine u jednu prestižnu zemlju, zemlju u kojoj su manjina muslimani.  I pristala sam, sretna što opet mijenjam okolinu, nadajući se novoj ljubavi, sreći. Kad sam stigla, u prvih sedam dana osjećala sam se otuđeno, osjećala sam se usamljeno (prvi put u životu da ja osjećam emociju) i jako se dobro sjećam kao da se jučer sve izdešavalo.

Bilo je ikindijsko vrijeme i primijetila sam da mi nešto fali, i sinulo mi je odmah: ezan. Ne čujem ga, fali mi ezan. Niti sam klanjala niti sam znala El-Fatihu, ništa nisam znala, ali u tom trenutku, u dalekoj zemlji nemuslimana, Allah mi je dao uputu, shvatila sam da je ezan ono što mi treba i da je trenutak da stanem pred Gospodara. Tražila sam Ilmihal u kući kojoj sam odsjela, i stavila ispred sebe, i tad, prvi put u svom životu, osjetila sam sreću. Odgovor na moje pitanje, moja duša se razgalila, iako nisam znala šta izgovaram, ja sam osjetila da Moj Gospodar mene čuje, da nije samo mama kraj mene, već da ima Allah iznad mene i da nisam sama.

Bilo je i suza i smijeha, sama pred Gospodarom, dočekala sam namaz, prisjećajući se svoje iskrene dove na koju mi je Allah iz Svoje milosti odgovorio, spasio me. I Allah zaista, nikad ne ostavlja Svog roba kada digne ruke i dovi, i svi problemi postaju iskušenja koja imaju slatko rješenje, jer On zna a mi ne znamo. Elhamdulillah.

Sestra M. M.
___________________

Pošaljite nam i vi vašu priču/prilog na adresu: Prilozi_posjetitelja@mail.com ili putem naše FB stranice